Mreže sentimentalnih putovanja

Aleksandar Flaker, Književne vedute, Matica hrvatska, Zagreb 1999.

Uostalom, već je nakon objave Flakerove svjetski poznate Ruske avangarde (1984) bilo jasno, da taj bard hrvatske slavistike i komparatistike »mijenja kurs« za 180. Posvećen dotad pretežito oblikovanju povijesnih sinteza ruske, posebice hrvatske književnosti; pretraživši, s tim ciljem, mnoštvo pojedinačnih opusa u jednoj i drugoj; osvrćući se, nerijetko, na analogne pojave u drugim, ne samo slavenskim književnostima; izloživši i niz pouzdanih metodoloških naputaka u užem, književnoznanstvenom smislu; današnji je nestor hrvatske slavistike (i svima nama kadšto učitelj kadšto uzor!) obavio »za sebe« sve predradnje, koje su ga mogle osposobiti za »idealna čitatelja«; za užitnika književnosti, za otkrivatelja njezinih inherentnih estetičkih vrjednota. Jer, čemu inače čitati književnost, ako ne radi spoznaje putem posebnih, književnošću izraženih ljepota jezika?

Njegov književnoznanstveni »brodski dnevnik«, počevši od već terminologizirane »proze u trapericama« (Razlog, 1976!), sve se više stao puniti podacima o suodnošenju književnosti i likovnosti (uže; likovnih umjetnosti), slijedeći, i time, jedan od najstarijih poetičkih naputaka antičke teorije književnosti; Ut pictura poiesis! U tom znaku i s tom metodološkom intencijom nastajale su i njegove knjige objavljene tijekom zadnjih dvaju desetljeća; Nomadi ljepote (1988), te Riječ, slika, grad (1995). Književne vedute, povod ovobrojnom mom »motrištu«, prenijele su iz rečenih knjiga desetak posebnih rasprava, kao »dokazni materijal« za bitnu nakanu knjige; priskrbiti nazivu i pojmu »književna veduta« terminološku valjanost i usustavljenost u općem književnoteorijskom znanstvu, te pokazati kako taj naziv i taj pojam »funkcioniraju« pri analizi primarne književne proizvodnje, prvenstveno ruske i hrvatske, ali i »druge i drugačije«.

Vedutine podvrste

Naziv »veduta« Flaker preuzima, dakako, iz likovnoumjetnostne terminologije, pa usustavljene značenjske odrednice »preklapa« s nekima od analognih motivskih svojstava književnih djela. Ta su svojstva prvenstveno mimetička. No, da ne bi bilo zabune; da bi što u književnosti bilo »vedutom«, da bi »vedutom« bilo i u književnosti, mora postojati jasno »uhvatljivo« piščevo (slikarovo) motrište. Odnosno, piščevo motrište — rečeno govorom današnje kamere; piščev rakurs, kut gledanja, plan, razdaljina i sl. — jamstvo su koliko nastanka književne (slikarove) vedute, toliko i nosilac »otežale forme« njegova konačnog izraza. S obzirom na to, uostalom, Flaker ustanovljuje i »vedutine« podvrste, čemu se, dakako, pridružuje i nipošto zanemariv »ontologijski faktor«.

Glede Flakerova osobnog životnog i znanstveničkog puta, neće biti na odmet upozoriti na »ulaznu jedinicu« njegovih analitičkih ekskurza. Zgoda je to iz Proustova izvješća o Bergotteovoj smrti, koji je prije svoje smrti morao poći vidjeti Vermeerovu sliku Pogled na Delft, kako bi radi ispune vlastita smisla mogao još ugledati nešto što mu je promicalo čitava života; »istančanu materiju maloga komadića žutog zida«. Preciznost svake podrobnosti ide u temeljne značajke svake vedute, kakve riječju ili slikom prenesene arhitektonske cjeline. Uostalom, kratkim prikazom nije moguće izložiti sve teorijske i fenomenalističke aspekte što ih Flaker izlaže u svome prvom opsežnom poglavlju pod naslovom O pojmu književne vedute (str. 10-92). Ali valja upozoriti na niz podvrsta, dosljedno i teorijskih sjenčenja i inačica, što ih pokrivaju nazivi; veduta naturale vs. veduta ideata, uže pojmljena književna veduta, topografska veduta, panorama i arhitektonska veduta, prirodna veduta, prozorska veduta, da bi, zahuktalošću vremena s početka 20. stoljeća, došlo do »kinetizacije« referencije, pa i do kinetičke vedute.

Mreže vedutizma

Mnoge je književne opuse Flaker proveo kroz »mrežu vedutizma«. Dakako da je najviše prostora posvetio piscima kojima se u ranijim fazama pojedinačno najviše bavio; piscima hrvatskoga i ruskog jezika. Ali tu su i Poljaci i Nijemci, Englezi i Francuzi, Talijani i Česi. Flaker se nije bavio »cjelinama« njihovih opusa, nego najkarakterističnijim podrobnostima, upravo glede opće »teorije vedute«. A kad su nastupile promjene svjetskopovijesnog značenja, kad su tridesetih godina veliki i kobni revolucionarni zamasi ponijeli i ponajkreativnije umjetnike riječi, kad je europsko ludilo — razvrstavši se prema trovrsnim totalitarizmima — za svoje analogne umjetničke pokrete »dobilo« avangardu, ekspresionizam, nadrealizam (»optimalnu projekciju«, kinetizam, hipertrofiju, hipnagogiku), odzvonilo je i našoj ljepotnoj veduti; zatekavši se u kovitlacu kinetičke energije, u simultanizmu »svega postojećeg«, u procesu u kojemu, kako glede E. L. Kirchnera konstatira Flaker, »tračnice dekomponiraju vedutu«, ljepotna se sličica iz Canalettovih platna premjestila u robustne »kompozicije«, što ih je, govorim ne bez suvremeničke žalosti, preuzela estetika ready-made proizvoda jednoga Andya Warhola, primjerice. Radi našega današnjeg užitka? Europska se kultura, eto, prodala za zdjelu leće!

Mnoge će nas stranice podsjetiti kako su se i naši putopisci, na tragu mnogih europskih sentimentalnih putovanja, snalazili pred svojim uočenim i »omotrištenim« vedutama; Nemčić, Kukuljević, Matoš, Krleža, Ljubo Babić, Vojnović. I ostavili koliko lijepih stranica, toliko i potvrda za »teoriju vedutizma«. Flaker, »nomad ljepote«, podsjetio nas je, a neke i ovlastio, na još uvijek smislena estetička putovanja. Bar one rijetke među nama, kojima riječ i pojam »ljepota« još uvijek zrače punim značenjem. Flakerova je knjiga, i glede lay-outa, prelijepo smjenjivanje slike i riječi.