Matija Dedić, Handwriting

Michael Jackson, Invincible

Neobičan je to zadatak redovito odabirati albume i recenzirati ih malim pričicama. Nekad ih je slabo ponudom, nekad apsolutno previše, a treba i osobni ukus popriličnog broja nikad čuo albuma zatomiti u korist sveopćeg interesa. U takvu razmišljanju zatekao me i najnoviji uradak najslavnije pop-zvijede na svijetu Michaela Jacksona. Jedino novo što se može izjaviti jest da Michael ne prodaje bilijune, već milijune ploča, ritam rada mu je sporiji i sve je više lik iz crtića s početka svoje karijere, izložen brojnim operacijama, fobijama i ostalim čudnim pričama, kako i dolikuje Michaelu Jacksonu. No, kad je o pop-proizvodu riječ, onda je on Moonwalk dečko, savršena ikona, zvuk koji preplavljuje planet, predmet obožavanja milijuna... Invincible je album na kojem Michael pjeva, producira, ima više ili manje zvjezdanih trenutaka i gostovanja drugih. Babyface je tu, Dr Freeze, R. Kelly, Carlos Santana... Michael Jackson može što god želi, u tom virtualnom svijetu bljeskanja fotoaparata, kamera i vrištanja publike, cijeloga je života predmet obožavanja. Ovaj album ni glazbeno, još manje vokalno ili tematski, neće promijeniti ništa. S druge strane tko bi i želio bilo što mijenjati ako se zove Michael Jackson. Kritičarski gledano i slušano, Invincible nije revolucionaran album kojim će Michael uspostaviti neke nove standarde, ali je zacijelo djelo na kojem se slila sva silina diskografskog biznisa u obličju iskustva, produkcije, strategije marketinga i, da, ne zaboravimo, jednog planetarno poznatog glasa.

Matija Dedić, Handwriting

Kao prvo, ovo nije jazz-izdanje, pa ga ja s radošću ispisujem. Drugo, Matija Dedić je sebi svojstven, sve genijalniji, svijetli lik domaće glazbene scene i, treće, Handwriting je jedna od najugodnijih pločica koje možete staviti u CD player. Ono s početka, da nije jazz-ploča, ne znači da tu nema jazza, ali zapravo sjajna je ovo, croonerska, pop-kolaboracija mnoštva jazz-glazbenika ili jazz-prijatelja s nekim poznatim standardima, pjesmama koje to neće ili pjesmama koje će to (barem bi tako bilo lijepo) tek postati. Matija je omiljen lik, jer mu na albumu sviraju i pjevaju mnogi, Oliver recimo uz Black Coffee i ta The Shadow of Your Smile nekako je kao kava u koju se cukra stavio za sve nas, malo previše. Najfascinantnija je u izvedbi i riječima tate Arsena (neka se mama Gabi ne ljuti), izvrsno opstaju Matijin trio i Boilersi, zapaža se dodir života B. P.-a ili ležerna nježnost Meri i Quarteta Sensitive, ali favorita ima mnogo. Divasice su dale poseban sjaj ovoj ploči, Dus in remiks također, a kako svira Marko Križan, valjda ste naučili već prije. Da bi Matija bio i više od sjajna glazbenika, polako se prikrao pop-svijetu i vizualno zablistao, vrijedi pohvaliti fotografije Damila Kalogjere i likovno oblikovanje Darka Severa. Shvatili ste sve? Onda? I nemojte mi pržilicom do diska...

Aleksandar Kostadinov