Lica bliska, lica daleka

Lica bliska, lica daleka

Artukovićevo slikarstvo nije lišeno povijesno-umjetničkih referenci, no njegovi će portreti biti nedvojbeno nezaobilazni u pregledima suvremenog portreta

Govoriti o suvremenosti slikarskoga čina svakako je omiljena tema osoba koje pišu o likovnim umjetnostima. No, namećući se kao svojevrstan imperativ, takav diskurs postaje jednoobrazan, dosadan i pomodarski. Glavna potka gotovo uvijek mu postaje opravdavanje izbora slikarskog čina u današnjem, vratolomnom brzinom obilježenom tehnološkom napretku, koji tobože traži drukčije i suvremenije medije izražavanja. Konstatacija o napretku i novonastalim medijima sasvim je točna i nužna kada ne bi bila popraćena opravdavanjem egzistencije posve demodiranog medija. Opravdavanja su inače sama po sebi vrlo iritantna, ali su pouzdani pokazatelji dvojbi njihovih novomedijski naobraženih promotora, o tome kako bi mogli izgubiti taj epitet ukoliko slikarski čin (tako tradicionalan!) unaprijed ne okvalificiraju živim i suvremenim. Autor ovih redaka uistinu ne zna kako i kada će slikarstvo konačno umrijeti (zazivanja i učestala potvrđivanja te smrti brojna su i vrlo ekskluzivna tona!), ali svakako će pokušati slijediti izložbu Lovre Artukovića, ne pojašnjavajući razloge i suvremenost postojanja kreativnog impulsa. Napokon slikarstvo i jest samo ozbiljenje tog impulsa.

Interpretaciju svog viđenja Artukovićeve izložbe započeo bih riječju koju svaki promatrač osvijesti našavši se na izložbi — portret. Lica koja je autor fizionomski dokumentirao moguće je identificirati i u njima prepoznati osobe vezane za umjetnikov život, obiteljski i profesionalni. No, Artukovićev čin portretiranja svakako je osobit. Neuobičajeno veliki format, blizi, kadrom često rezani likovi... pridonose sugestivnosti izloženih portreta. Ti portreti zrače posebnom atmosferom. Siluetirana tijela, gotovo agresivna u nepokretljivosti, zamrznutih izraza lica, fiksiranih pogleda sugeriraju napeti mir. Gotovo da je moguće opipati pravu liniju njihovih pogleda uperenih postrance, ali unutar okvira slike, ne prema nama, tako da ostaju nekomunikabilni, fizionomski prisutni, ali ipak daleki. Ukoliko poneki lik i gleda u nas, taj je pogled odsutan. Njegove su oči zaustavljene u fiksaciji jednog momenta — poput lutkarskih. Kao da im je potreban mehanički poticaj za izlaženje iz potpune rezignacije.

Daljinu i teško sutonsko ozračje evidentiramo i na slikama na kojima ljudi nisu prisutni, ali čiju nazočnost osvještavamo u stvarima vezanim uz njihov život i kretanje (avion na slici Silbanski prizor s tragom aviona koji 'ko zna kuda ide', dvorište, kuća u djelima Tišina 62, Tišina/Vrtal...). To su ljudi nepoznatih sudbina i odredišta, što još više potiče osamljenu zamišljenost onoga koji promatra. Kako izvrsno piše autorica predgovora izložbe, Jasminka Babić, Artukovićevi prizori nemaju lakoću usputnog krajolika. Oni su plod dugotrajne refleksije autora, koja se u galerijskom prostoru prenosi i na promatrača, naglašavajući tako dugotrajnu jeku doživljaja (jeku koja se prenosi iz prirode na autora, i od autora na bezbroj galerijskih promatrača).

Aura, intima, oči

Slikarstvo Lovre Artukovića gotovo uvijek saobraća s ljudskim likom. Slikar nam prikazuje likove kao dominantne motive, koji, pak, često ostaju vrlo pasivni dijelovi slike. Najintenzivnijom postaje upravo aura kojom zrače (a dolazi do izražaja ne toliko unutar kompozicije platna koliko naspram promatrača samoga!). Psihološki govoriti i odrediti lik moguće je samo ukoliko se referira na ambijent (bilo na onaj u koji je lik smješten, bilo na onaj galerijski u kojem je promatrač!). Lik, ipak, ostaje zaštićen unutar vlastite intime, koju promatrač želi raskrinkati. No, jedino što promatraču preostaje jest slutnja te intime. Likovi redom pokazuju svoju fizionomiju, ali ne i oči kao putokaz u sferu koja ostaje samo za njih. Stoga je veoma zanimljiva dvorana u kojoj su izložena djela na kojima su sve oči zatvorene. Oči u slikarstvu Lovre Artukovića zauzimaju važno mjesto. To nam slikar dijelom i sugerira naslovom ciklusa Vidim slike koje gleda netko drugi, izložena u ovoj dvorani. Možemo reći kako mu oči služe za eksperiment komunikacije. Usporedimo dva lika recentnoga diptiha naslovljena Izvana/iznutra. Fizionomija lika zatvorenih očiju stvarnija je, detaljnije opisana, volumen je potpuniji (izraz stvarnije upotrebljavam isključivo kako bih naglasio razliku među likovima, jer su ona oba daleko od onoga što u svakodnevnom životu nazivamo stvarnim!). No, dominantan je osjećaj usnulosti. Fizionomija je ukočena jer su joj oči, inače najpokretniji dio lica, zatvorene. Ukinut joj je pokret; lik nam postaje nedokučiv, zatvoren, osjećamo granicu prema njemu. Suprotno, fizionomija lika otvorenih očiju tek je naznačena linijom i prigušena bojom, koja je istovjetna onoj pozadine. To je avolumenski lik, čije su oči, pak, komunikabilne, stoga bliže, otvorenije za dijalog. To su oči u čijoj vlazi prepoznajemo križ prozora, čiji nam odbljesci omogućuju širinu pogleda u doslovnom i metaforičkom smislu. Lik koji nam je zatvorio oči tjelesno je tu, ali nedokučiv, gotovo bez identiteta, dok nam onaj drugi, fizionomijom manje stvaran, postaje bliži, humaniji, stvarniji.

Ovim diptihom Lovro Artuković podcrtava svojevrsnu dihotomiju unutar-izvan, vidljivu na svim djelima, dajući im začudno ozračje.

Bože, kako volim Botticellija!

U istoj prostoriji nalazi se još jedno djelo koje možemo smatrati iznimkom jer prikazuje likove otvorenih očiju; samo što je u ovom slučaju točnije reći likove otvorenih očnih duplji. Riječ je o djelu Bože kako volim Botticellija. Ograda sa staklenim šiljcima svakodnevno je vizualno iskustvo otočnog stanovništva. No, i jedan je od glavnih motiva antologijske pjesme E. Montalea Plandovati blijed i zamišljen. Sukobi izraženi tim platnom višestruki su. Iza nepristupačna zida proljeće se očituje propupalim granama drveća. Mladić je izvan toga za prirodu neobično važna događanja. Osjeća li i taj mladić poput onoga Montaleova čitav život i njegovu trpnju slijedeći obziđe sa krhotinama? Ususret mu idu likovi koji bi trebali biti gracije, evocirajući botičelijevsko proljeće. No, te gracije nalik su na sablasti (vidimo ih četiri, ali možda ih nadolazi još poput zle sudbine!). Njihove maske iskopanih očiju stvarnije su od eteričnosti tek linijama konturiranih gracilnih tijela omotanih draperijama. Jesu li to gracije ili u Botticellija prerušene sablasti smrti, nemira ili kakve druge pojave negativna predznaka? Mladić zatvorenih očiju prisutan je, ali zaustavljen i naslonjen na zid ne sudjeluje u događanju. Vrata, tradicionalni znak promjene (ulaz/izlaz, unutra/van), zatvorenošću i naglašenošću koloritom potvrđuju nemogućnost promjene.

Čovjek je čovjek, zec je zec?!

Artukovićevo slikarstvo jest slikarstvo koje nije lišeno referenci. Onih povijesno-umjetničkih, dakako. Među portretima prepoznajemo protagoniste suvremene umjetnosti (Kiefer, Beuys, Kožarić, Rončević...). Među njima izdvojio bih djelo naslovljeno Zeko i potočić(obadvije verzije), unutar kojeg portretira Josepha Beuysa. Na slici umjetnik upotrebljava materijal, svakako prisutan, ali ne čest u slikarstvu suvremene umjetnosti — zlatne listiće. Ne možemo reći da takav čin ne podsjeća promatrača na posmrtne maske starog svijeta (osobito jer je na ovim djelima samo glava portretiranoga tretirana zlatom!), u sakralnom slikarstvu, i u novijoj povijesti umjetnosti — Yves Klein, Anselm Kiefer (koji ih primjerice rabi u svojoj slici Jeruzalem). Beuys u rukama drži objekt ili preciznije biće svoje identifikacije, kojim je često nijekao svoju ljudskost i odnose koji iz tog ljudskog proizlaze. Beuys, poistovjećujući se sa zecom, odbacuje mogućnost uspostave komunikacije s ljudskim bićima. Čovjek je čovjek, zec je zec; bilo kakvi drugi zaključci i objašnjenja suvišni su. Oni mogu dolaziti u razne odnose, ali u one komunikacijskog predznaka, predznaka verbalne komunikacije, nikako. Sam Beuys govori o tome u intervjuu sa Richardom Hamiltonom: »...izgledati s vremena na vrijeme kao zec. Kažem da nisam ljudsko biće, u stvarnosti ja sam zec. To je doista stvarno. Ja radim s ovom transformacijom. Da, govorio bih ljudima, što mi imate reći, ja nemam ništa s ljudskim bićima, ja sam u stvarnosti zec.« Možda upozoravajuću gestu lika, ljudske naravi, dakle nama razumljivu, možemo shvatiti upozorenjem o nemogućnosti komunikacije, a maska zastrašujućeg efekta samo to potvrđuje. Komunikativni sukob upotpunjen je naslovom djela. Naime, istoimenu pjesmicu tužne intonacije nikako nisam uspio prihvatiti kao dječju kolikogod su me uvjeravali da ona to jest. Nadalje, Kiefer, na slici Jebi ga, desi se, smješten je u ambijent unutar kojeg je povijesni čin destrukcije očigledan. Destruktivan čin čovjeka, jasno prepiljena debla i stupovi vezani uz njega odaju nam ambijent koji je svojim slikarstvom promovirao Anselm Kiefer, uvijek vezan za zemlju (kao ideju i materiju — u povijesnom i organskom smislu).

Artukovićevi portreti bit će nedvojbeno nezaobilazni u pregledima suvremenog portreta. To je slikarstvo sigurne i kontrolirane geste. Impostacijom i tretmanom likova autor očituje jak interes za strip i filmske umjetnosti. Grafičkom čvrstoćom siluetirane likove slikar gradi posebnom discipliniranošću poteza. Likovi, pak, u svojoj nijemosti potiču promatračevu refleksiju da su ljudi presvučeni kožom, što postaje utoliko intenzivnijim ukoliko ih se dulje gleda u oči.

Dalibor Prančević