Jazz u Hrvatskoj 1971: potraga za optimizmom

Godinu ćemo 1971. pamtiti i po zamjetnoj recesiji jazza u Hrvatskoj

Šezdesete su godine za jazz u Hrvatskoj iz više razloga bile izrazito nepovoljne. Bilo je to razdoblje intenzivna prodora rocka i komercijalne glazbe, što je dovelo do znatna osipanja jazz-glazbenika u Hrvatskoj. U takvim se okolnostima, pospješenim i političkim previranjima na hrvatskoj političkoj sceni 1971, naš jazz sveo na svega nekoliko aktivnih imena. Sa zagrebačke je pozornice jazza nestao najprije Zagrebački jazz-kvartet, sastav koji je tijekom gotovo desetogodišnjeg razdoblja uspio premostiti jedno za naš jazz doista teško razdoblje, a potom se to dogodilo i njegovu sljedniku, Zagrebačkom jazz-kvintetu, koji se u relativno kratku razdoblju djelovanja mogao također pohvaliti domaćim i inozemnim uspjesima. Boško Petrović tako se našao na samom početku sedamdesetih u određenom vakuumu, koji je pokušao ispuniti osnivanjem kvarteta s nekim tada mladim glazbenicima rock-provenijencije, poput klavijaturista i flautista Brane Živkovića, bubnjara Ratka Divjaka, pa čak i gitarista Vedrana Božića. Uz taj sastav 1971. određenu je ulogu u jazzu imao i Plesni orkestar Radiotelevizije Zagreb s povremenim jazz-nastupima i snimanjima, ugostivši i američkog alt-saksofonista i flautista Lea Wrighta. Tako će kao najbolje ogledalo stanja u jazzu na ovim prostorima, pa tako i u Hrvatskoj 1971. pa i nekoliko sljedećih godina ostati Međunarodni festival jazza u Ljubljani. Nakon preseljenja iz neprikladne, uvijek poluprazne i hladne sportske dvorane Hale Tivoli u najprimjereniji i prekrasan ambijent Plečnikovih Križanki, ljubljanski je jazz-festival i te '71. godine zadržao ustaljenu programsku koncepciju redovitih ugošćavanja plesnih, odnosno jazz-orkestara tada vodećih radiotelevizijskih kuća Zagreba, Beograda i Ljubljane. I baš se u tim programima zrcalilo opće stanje jazza na ovim prostorima. Zagrebački je big band, koji je tada nastupao još pod imenom Plesni orkestar Radiotelevizije Zagreb, 1971. svirao u proširenom izdanju s multiinstrumentalistom Miroslavom Sedakom-Benčićem, flautistom Salkom Benčićem, vibrafonistom i perkusionistom Boškom Petrovićem, tubistom Darkom Petrušićem i orguljašem Branom Živkovićem. Uz orkestar je te godine u Ljubljani nastupila i gošća, istaknuta američka jazz-pjevačica hrvatskoga podrijetla, Hellen Merrill. Petrović je uz već spomenuti kvartet uspijevao povremeno okupiti ansambl sastavljen od nekih poznatih solista iz zemalja tadašnjega socijalističkog istočnoeuropskog bloka, nazvan ne bez razloga Nonconvertible All Stars, koji se također predstavio na ljubljanskom jazz-festivalu. Hrvatski je jazz na početku sedamdesetih godina bio koncentriran u Zagrebu, u drugim ga gradovima u to doba gotovo i ne bilježimo osim u programima Dubrovačkih ljetnih igara, koje su ugošćivale neka vrhunska strana imena, 1971. nastupila je francuska grupa Swingle Singers.

Jazz vs. Rock

U takvu se ne odveć optimističkom jazz-ozračju ni tadašnji zagrebački Jugoton nije previše trudio pa je tako dokumentarnu LP-ploču sa spomenutog ljubljanskog festivala jazza izdala tada nova zagrebačka tvrtka Suzy Records, u omotnici koju je izradio poznati zagrebački grafičar i slikar Radovan Boić. Kao jedan od osnivača i član predsjedništa Europske jazz-federacije, koja se upravo spremala ući pod okrilje UNESCO-a, uspio sam spomenutu omotnicu, uz naravno ostale iz fundusa diskografije našeg jazza, plasirati na međunarodnu izložbu jazz covera europske proizuvodnje ploča održane u sklopu velikog međunarodnog fedstivala jazza u Nici.

Jazz je u Europi i svijetu te 1971. živio posve normalno u okolnostima krize nastale spomenutom poplavom rocka i komercijalne glazbe. Te godine bilježimo i odlazak niza istaknutih imena jazza u Galeriju slavnih, pa su nas tijekom 1971. ostavili Louis Armstrong, njegova prva supruga, pijanistica Lil Harding, bubnjar Ben Pollack, pijanist Wynton Kelly, skladatelj-vibrafonist Gary McFarland, trubač Charlie Shavers, bubnjar Boby Donaldson, tenor-saksofonist King Curtis, pijanist Joe Sullivan te mnogi drugi. S druge je strane te godine u svijetu objavljen impozantan niz knjiga o jazzu te snimljeno nekoliko zapaženih jazz-filmova. Tome valja dodati i desetke izvrsnih LP-ploča.

Godinu ćemo 1971. pamtiti tako i po zamjetnoj recesiji jazza u Hrvatskoj, koja nije bila samo posljedicom političkog stanja na koje se u povodu tridesete obljetnice ovih dana prisjećamo.