Iskustvo progonstva

»Samo nesreća osigurava širok i dubok uvid u stvarnost ovoga svijeta. Progonstvo je teška škola, ali škola u kojoj se dobro uči«, kaže Zweig u svome Foucheu. Činjenica jest da ljudi, uglavnom, prođu život držeći se one latinske bene vixit qui bene latuit, dobro je poživio tko se dobro sklonio. Kod drugih, spoznajni eros proizvodi neodoljivu potrebu da se ne sklanjaju, nego da idu baš ususret opasnostima...

Do sloma hrvatskoga proljeća o takvim stvarima gotovo da i nisam razmišljao. Odlazeći u Australiju, 8. prosinca 1971, bio sam više znatiželjan nego zabrinut. Bavio sam se mišlju da otkažem to putovanje. Toliko sam želio biti nazočan raspletu događaja! Hoće li Savka Dabčević i njezini suradnici, politički preživjeti i ovu najnoviju krizu?

Nakon nekoliko dana boravka u toj dalekoj zemlji, gdje su već vladale velike ljetne vrućine, iz hladne domovine počele su stizati loše vijesti. Trinaestoga prosinca uže hrvatsko komunističko vodstvo dalo je ostavku. Idilična, bučna »kulisa« svenarodne podrške, naglo je splasnula. U »tišini« koja je nastala miljenici masa ostali su sami. Čitava priča o nacionalnom buđenju, solidarnosti i zajedništvu pretvorila se u suočavanje s osobnom sudbinom.

Publika u dvoranama u kojima sam nastupao širom goleme Australije, uglavnom naši iseljenici, bila je brojna i sve više uzbuđena i euforična u mjeri u kojoj su iz domovine stizale loše vijesti. Znao sam da me promatraju pažljivije nego ikad, i jedni i drugi... Po jednima sam, najvjerojatnije, trebao tek sada pokazati svoje nepokolebljivo hrvatstvo, po drugima, pak, valjalo se distancirati od ekstremista! Uoči Božića, moja je supruga »skoknula« do Trsta, ne u shopping, nego da mi odande telefonira u glavni grad savezne države Južna Australija, Adelaide, gdje sam se trenutno nalazio. Znala je da se telefoni prisluškuju. Nije htjela da jugo-policija čuje njezinu jednostavnu poruku: »Nemoj se vraćati, jer ovdje te sigurno ne čekaju dobre stvari!« Ako tu poruku i nije mogla čuti jugoslavenska policija, čula ju je — australska! Već sutradan na vrata moga hotelskog apartmana zakucao je čovjek srednjih godina u odijelu »mišje« boje. Australski FBI. Bez okolišanja je rekao kako oni znaju da sam u delikatnu položaju, jer mi je to supruga javila iz Bukurešta (sic!). Ispravio sam ga i rekao da je riječ o Trstu, a ne o Bukureštu. Ponudio mi je politički azil, što sam (naravno!) odlučno odbio. »Tko zna za koga sve radi ova policija«, zapisao sam tada u dnevnik. »Nemaju oni razumijevanja za naše probleme, ali bi im dobro došla jedna antikomunistička afera«. Odlazeći, policajac je dodao da ću odsada do odlaska iz zemlje imati stalnu pratnju, jer da sam i u Australiji na određeni način ugrožen! Tijekom blagdanskih dana bio sam pozivan na sve strane. Čovjek u sivom strpljivo bi stajao ispred kuća mojih domaćina — dok ga oni ne bi pozvali da nam se pridruži! — kao što je bio i u predvorjima hotela u kojima sam odsjedao, iako sam iz opreznosti bio brisan s popisa gostiju...

Kako se bližio kraj mome boravku u Australiji, atmosfera je postajala sve neugodnija. Evo što sam, između ostalog, tada zapisao u svoj dnevnik: »V. I., jedan od dvojice članova uprave 'Croatie' (nogometni klub) koji su bili u Zagrebu još prije moga odlaska, a vratili su se oko 20. prosinca, rekao mi je u telefonskom razgovoru da u Zagrebu vlada veliko ogorčenje, da su studenti palili novine i vikali 'Savka — cvijeće, Tito — smeće'. Dana 28. prosinca trebao je biti moj treći koncert u Sydneyu, ali je otkazan, jer je Kosta (Kosta Bosnić, liječnik, kasnije prvi generalni konzul Republike Hrvatske) u posljednjem trenutku saznao da je to obljetnica Pavelićeve smrti! Jugoslavenski konzul poručio je braći Bosnić (organizatori moje turneje) da to otkazivanje ocjenjuje kao ustupak ustašama! Istoga dana u Sydneyju, pred jugoslavenskim konzulatom održane su velike demonstracije. Australska televizija i novine tome su događaju posvetili veliku pažnju, ali još su daleko od toga da shvate pravu stranu stvari. Tito s velikim uspjehom blefira Zapad teorijom kako najnovijim terorom zapravo spašava Jugoslaviju od sovjetske intervencije! (...) Pao je definitivno mit o Titu-Hrvatu, koji je kod mnogih živio. Drugo, pala je u vodu već opasno razvijena teorija o tome da će Partija, tj. Hrvati u njoj, riješiti probleme. I, treće, dokazalo se i da član Partije može biti dobar, iako nemoćan Hrvat.«

S tim dojmovima zaputio sam se, 29. prosinca 1971, natrag u Europu. S rimskog uzletišta Fiumicino, moj klavirist Bobinski krenuo je u Zagreb, a ja u — Pariz, u četverogodišnje progonstvo...

O tome sam pisao: »Svoje sam stanje doživljavao i kao nekakav 'privilegij'. Kao da sam stekao pravo da sve oko sebe gledam 'svisoka'. Ljudi žure na doček Nove godine! Glupo, zar ne! Oni se zabavljaju u blistavoj, ali besmislenoj opereti, a ja sam bio uvjeren da sam akter u drami cijelog jednog naroda... Te sam novogodišnje noći bio jedan od rijetkih koji se kaznio katartičnom osamljenošću.« Doista, bio je to početak višegodišnje introspekcije koju nameće osamljenost. Malo-pomalo, osjetio sam gotovo strastvenu potrebu da sve do tada neupitne istine temeljito preispitam. Kada su krajem siječnja 1972, moja supruga i sin doputovali u Pariz i kada sam saznao da je istoga dana (11. siječnja) kada su uhićeni glavni matičari policija došla i po mene, zadržavši se u dvanaestosatnoj premetačini, nisam slutio da ću za spomenuto preispitivanje imati dosta vremena... Kako u nekoliko riječi opisati vlastiti dojam o hrvatskom proljeću? Miloš Žanko s kojim je, barem za široku javnost, sve počelo (bio je izbačen sa svih dužnosti u Partiji na famoznoj 10. sjednici CK Hrvatske partije u siječnju 1970) bio je objavio podlistak u »Borbi« pod naslovom U toj (nacionalističkoj) ludosti ima sistema! Nije bio u pravu. Hrvatsko proljeće nije bila ludost i nije imalo nikakva sistema. Hrvatsko proljeće bio je masovni pokret, u najboljem i u najlošijem smislu riječi.