Industrijska arhitektura za postindustrijsko doba

Industrijska arhitektura za postindustrijsko doba

Promjenom odnosa naspram vrednovanja i prenamjene industrijskog naslijeđa Hrvatska bi u većini gradova vrlo uspješno riješila mnoge goruće probleme vezane ne samo uz izložbene nego uopće prostore za razna kulturna događanja

Jedno od najvažnijih ostvarenja moderne arhitekture s početka 20. stoljeća u Hrvatskoj bivša je Gradska klaonica i stočna tržnica u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, poznatog njemačkog arhitekta Waltera Fresea. No, nažalost, kako to obično biva, to vrijedno ostvarenje moderne doslovce je godinama čučalo nezapaženo pod nosom domaće stručne javnosti. I dok je u svijetu poimanje industrijske arhitekture kao neizostavna dijela arhitektonskog nasljeđa neupitno, kao i njezino vrednovanje i prenamjena poglavito za potrebe kulture u Hrvatskoj nažalost nije tako. Jedna je od posljednjih i najpoznatijih prenamjena pogona londonske elektrane u čuvenu Tate Galery. Možda još vjerodostojnije o odnosu prema industrijskom nasljeđu svjedoči ovogodišnje proglašenje impozantnoga rudarsko-industrijskog kompleksa u njemačkom Essenu od strane UNESCO-a svjetskom spomeničkom baštinom, čime je taj kompleks po vrijednosti stavljen rame uz rame s, primjerice, šibenskom katedralom ili Dioklecijanovom palačom.

Upravo će se stari industrijski pogoni i kompleksi svagdje u svijetu pokazati najpogodnijima za prenamjene u reprezentativne izložbene prostore i kulturne centre. Nažalost, u Hrvatskoj su takvi pozitivni primjeri odnosa prema industrijskom graditeljskom nasljeđu rijetki. Hvale je vrijedno nedavno pokretanje djelovanja galerijskog prostora unutar zagrebačkog Paromlina na inicijativu Tihomila Milovca ili pak revitalizacija stare tvornice duhana u Rovinju. Promjenom odnosa naspram vrednovanja i prenamjene industrijskog nasljeđa Hrvatska bi u većini gradova vrlo uspješno riješila mnoge goruće probleme vezane ne samo uz izložbene nego uopće prostore za najrazličitija kulturna događanja, ali i jedan od akutno egzistencijalnih problema koji mori većinu hrvatskih umjetnika, a to je nedostatak primjerenih prostora za atelijere. Dakle, mjesta za neposrednu umjetničku produkciju.

Zagreb posjeduje najmanje dva takva kompleksa. Prvi je kompleks nekadašnjeg Paromlina, a drugi bivše Gradske klaonice i stočne tržnica u Heinzelovoj ulici i, ono što je u ovom trenutku bitno, oba su zaštićena kulturna dobra. No, nažalost, vlasnike, u ovom slučaju gradsku vlast, u oba će slučaja više zanimati vrijednost tih objekata, ne kao neprocjenjivih spomenika kulture i urbanog života, nego isključivo kao nekretnina kojima će manipulirati radi zaštite osobnih interesa, ali ne i interesa zajednice. Status kulturnoga dobra za profitabilnije gradske nekretnine, kakve su Paromlin i Klaonica, gradskoj upravi odgovara sve do onoga trenutka dok ne dođe u njezino vlasništvo. To što je riječ o nekakvoj baštini za današnjega je vlasnika samo nužno zlo, koje bi najradije dao preko noći ukloniti i izgraditi po mogućnosti barem još jedan u nizu od trgovačkih centara ili u najgorem slučaju iznajmiti ga, ali ne za nešto što bi ne daj bože bio nekakav centar kulture, galerija ili umjetnički atelijer.

Pogledajmo što nam sve može govoriti takav odnos prema nasljeđu ali i kulturi uopće. Promatrano, ponajprije, kulturnosociološki, takav nam odnos govori o stanju društva. Gledano iz te perspektive, možemo govoriti o političkom, odnosno stranačkom, a ne civilnom društvu. Društvu koje je polarizirano između osobnointeresnih ideologija salonske kvaziljevice i primitivne kvazidesnice, bez vizije budućeg razvitka, jasno nam poručujući da su interesi i potrebe zajednice, ali i mišljenja stručnjaka, ne u drugom planu, nego posve nebitna, osim ako, dakako, nije riječ o nekakvu predizbornom triku.

No, pitanje je, koji je izlaz iz te naoko bezizlazne situacije? Rješenje je dakako u širokoj građanskoj inicijativi neopterećenoj sinekurama, pohlepom i uskim političkim interesima, odnosno, kako je u kolumni u jednim dnevnim novinama napisao ugledni hrvatski mislilac Žarko Paić, u prosvjetiteljskom konceptu »građanina kao subjekta slobode i autonomije života«.

Jedna je od takvih i inicijativa nekolicine priznatih hrvatskih umjetnika mlađe generacije, nedavno okupljenih oko udruge za unapređenje kulture PUNKT, koja se u javnosti zalaže za pokretanje umjetničkog centra koji bi riješio pitanje radnog prostora za umjetnike te istodobno pružio prostor za stalno odvijanje različitih kulturnih i umjetničkih sadržaja. No, bez otvorene potpore javnosti ta, ali i druge inicijative, završit će kao davno zaboravljen inventar neke od činovničkih ladica. Upravo je takvu sudbinu u Zagrebu doživjelo osnivanje Gradskog urbanističkog savjeta, sastavljena mahom od stranački neovisnih stručnjaka, koje je čak u jednom trenutku pred gradske izbore, dok mu je to odgovaralo, podupro i sam gradonačelnik.

Bitan i hvale vrijedan pomak k civilnom društvu osnivanje je kulturnih vijeća od strane Ministarstva kulture, od kojih se očekuje da će znati prepoznati, razlučiti i kanalizirati potrebe zajednice, ali i pozitivne inicijative struke. Nije li to model prema kojem bi trebali težiti pri uređenju čitavog društva, u kome će, a što je, nadam se, i bit demokracije i civilnoga društva, politika biti samo eksponent za provođenje potreba i težnji cjelokupne zajednice, nikako obratno. Jedna od tih je dakako i potreba pokretanja kulturnih centara?

Time se ujedno vraćamo i na početak priče, na prenamjenu nekadašnjih industrijskih kompleksa u kulturne svrhe. Svojom spomeničkom vrijednošću, veličinom, kvalitetom prostorne organizacije i polivalentnošću u Zagrebu takvoj prenamjeni odgovaraju upravo kompleksi Paromlina i nekadašnje gradske klaonice u Heinzelovoj ulici. To ponajprije znači kvalitetom odgovoriti na kvalitetu. Odnosno, da citiram stručno mišljenje komisije u povodu prijedloga proglašenja kulturnog dobra Gradske klaonice: »Budući da je industrijski kompleks bivše gradske klaonice, Heinzelova 66 nastao na konceptu i razini vrhunskih europskih dosega, današnji pristup rješavanju problema mora biti na istoj razini«, sve drugo je, pučki govoreći, prodaja mačka u vreći.

Krešimir Galović