Hrvatsko proljeće, osobni prilog

Savki Dabčević-Kučar umjesto ruže

Kao u nekom obrnuto okrenutom dalekozoru vidim u daljini sitnu sebe, mladu, među drugim sitnim likovima, na gladnoj pozadini zaborava. Mnogih od tih likova više nema, a filtar vremena postaje gotovo svojina onih preostalih koji za njim imaju prilike posegnuti. Nije osobito otmjeno izvlačiti vlastitu dionicu iz povijesne kompozicije, ali nije osobito pametno ni prepuštati je (uvijek oskudnoj) tuđoj milosti, tuđim sobama za sjećanje: pogotovu kad se pojedinačno tako izravno preklapa s općim.

Bila sam dakle 1971-1972. član Upravnog odbora Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti grada Zagreba, štoviše predsjednik Komisije za časopise i izdavačku djelatnost. To po ključu mladi, žene, ali valjda i po uspješnu uređivanju do danas nepremašnoga »Telegrama«. i u to doba pošten posao još je izazivao poštovanje.

Od mene je tražen prijedlog raspodjele sredstava za časopise, koji sam, u ime Komisije, potpisala. Čuvam taj dokument uzaludnog angažmana pameti na ovim stranama. Prijedlog je odbijen, jer se u međuvremenu odigralo Karađorđevo, a članovi upravnih tijela smjesta su pristali služiti sljedeće cijeve i gospodare. Kako mi je vijest priopćena telefonom, a ujedno mi je na potpis dostavljen i novi (kazneni) financijski plan, najavila sam svoju neopozivu javnu ostavku. Dva dana Božidar Gagro i Marko Lehpamer, mučnim i intenzivnim pritiskom kojemu su svjedočili moji ukućani, odgovarali su me od skandala. Zadnja rečenica koju sam od prvoimenovanog kolege čula, i nakon koje dalje trideset godina nismo više izmijenili ni jednu, glasila je: »Tko ti je dao pravo da budeš naša zajednička savjest?«

Miris najavljenog skandala privukao je 9. veljače 1972. na sjednicu Fonda mnoge novinare iz cijele SFRJ. Osim suhog teksta ostavke — nisam sigurna koliko ih je tada, ma gdje, dobrovoljno bačeno u ralje — održala sam i govor o moralnim kriterijima, o novim bivšim gospodarima, o smislu kulture. Sve značajne novine SFRJ donijele su o tome vijest, ni jedne tekst. Predsjednik Fonda kojemu su imena nažalost više je sjećam, ali bio je ravnatelj jedne zagrebačke bolnice, prišao mi je i pred svima rekao rečenicu koju rado pamtim: »Ja sam vojnik partije i revolucije, ali vam skidam kapu.« Evo, dakle, kad već nemam teksta govora, barem suhog teksta ostavke, a sva ostala dokumentacija nalazi se u mojoj kutiji, uz još nešto vrlo malo probrane povijesti.

Komisiji za časopise i izdavačku djelatnost Upravnog odbora Fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti grada Zagreba

S obzirom da moj izvještaj o prošlogodišnjem radu Komisije po mišljenju Stručne službe Sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu grada Zagreba svojim sadržajem ne odgovara pravim zahtjevima Upravnog odbora Fonda, molim Komisiju da me razriješi dužnosti predsjedavajućeg koja mi je na prethodnoj sjednici Upravnoga odbora povjerena.

Sa svoje strane moram izjaviti da prema svojim stručnim i ljudskim kriterijima ja ne mogu prihvatiti izvještaj, odnosno prijedlog izvještaja, koji je Stručna služba Sekretarijata priredila i podnijela Komisiji zajedno s mojim. Ocjena časopisa »Kolo« — koje je, prema izvještaju Stručne službe, »pružalo prostor izričitim nosiocima organizirane neprijateljske grupe« — vrijeđa sve najkreativnije i najzrelije mlade pisce SR Hrvatske što su se sakupljali oko toga izričito i izrazito kulturnog glasila, zasigurno najkvalitetnijega u Republici. Svojom pak formulacijom ta ocjena predstavlja prejudiciranje presude kakvu bi mogao donijeti jedino sud, a do trenutka dok je ne donese izravno je utuživa kao kletva.

Molim stoga Komisiju da svoju odluku donese bez mojeg sudjelovanja, a svoje ću stanovište, bude li potrebno, podrobnije obrazložiti Upravnom odboru.

Uz srdačan pozdrav,

Željka Čorak

Na prvi cenzorski zahvat u »Telegramu« zajedno s većinom svoje redakcije dala sam također neopozivu ostavku. Ta je značila dobrovoljno ostajanje na cesti. Ovaj odlomak služi da bih zahvalila profesoru Milanu Prelogu, koji me spasio na Institutu za povijest umjetnosti i koji će moju zahvalu pročitati odozgo. Sada se bilježim sebi sa štovanjem: jer ono što ne uzmeš sam, u ovoj zemlji jedino ti je Tonko Maroević spreman dati.

Željka Čorak