»Hrvatski tjednik«, zadnji put

»Hrvatski tjednik«, zadnji put

Onoga trenutka kad se pojavio u javnosti naš je list, kao što smo i slutili, mi koji smo ga pokretali, ubrzo prerastao naše pojedinačne sudbine, postajući — u vremenu koje su mu okolnosti odredile — mjestom hrvatske kušnje. (Već vidim kako mi dežurni urednik dopisuje rečenicu: »I ne samo hrvatske!« Ali, istini za volju, moram priznati, da me tada zaokupljalo pitanje naše izdržljivosti; činilo se, gdjekad, da smo sami sebi najveća nepoznanica.) Ta je činjenica bacila u zasjenak sve one — sitničave? — primjedbe, sva profesionalna zanovijetanja, sve greške i propuste, koje sam — i na svoju žalost — uvijek prvo zamijetio. Nisam, s uspjehom »Tjednika«, postajao nekritičan niti sam ikome, a ponajmanje sebi, počinjao opraštati omaške. Naprotiv, samo sam odjednom shvatio da gladna Hrvatska — podjednako gladna svoje riječi i riječi za sebe — ne traži šlag s torte, nego glavu crnog, domaćeg kruha.

Kad god sam, u proteklih trideset godina, o tome mislio uvijek sam imao dojam da smo pustili duha iz boce: i on je danomice rastao — na naše čudo i na strepnju naših neprijatelja. I da budemo skromni: nismo mi, šačica mladih i malo starijih ljudi, probudili Hrvatsku, nego nam je ona, iz ilegale svoje duše, iz zatajenih stranica svoje povijesti, na usta svojih stradalnika slala sve učestalije poruke. Odjednom smo ih čuli: kao da nam se otvorio sluh, kao da smo dorasli do njihova jezika. Počeli smo ih prikupljati, bilježiti, komentirati. Moglo se zamijetiti — za mnoge je to bilo novo iskustvo — da je Hrvatska složenija nego se vjerovalo, bogatija i raznovrsnija i da će njome, na dobro cijelog njezina pučanstva, lakše i bolje upravljati onaj koji to brže shvati i čestitije primijeni u političkom svakodnevlju. Ali gdje smo mi još bili od takve, gotovo bih rekao: kršćanske koncepcije našega društvenog ustroja! Naš je vidokrug bio dramatično omeđen dvjema ultimativnim, ortodoksnim opcijama: kako onom lijevom tako i onom desnom. Bio je čas da se spomene ne toliko odveć romantična, odveć bajkovita ideja sveopćega pomirenja koliko misao o potrebi suradnje, povezivanja kroz zajedničke interese, kroz zajedničko dobro. Na specijalistima struka, na dobronamjernim znalcima mnogih disciplina bilo je da izvode strategiju povezivanja različitih blokova, kroz projekte od najveće nacionalne važnosti. Da je to moguće pokazuje nam i politička evolucija autoceste Split-Zagreb: kada je, u ono doba, bila projektirana označena je, s političke ljevice, »desnom cestom«. Kada je, nakon višekratnih iznevjeravanja naroda — koji tu cestu treba i želi, i koji je za nju odvojio znatna, a iščezla sredstva — taj projekt postao programom sadašnje vlade i sadašnjega premijera — svi su izgledi da će nekadašnja desna autocesta postati lijevom. Zar i to nije dostatan dokaz da se mogao naći i ustvrditi niz zajedničkih programskih točaka i ostvariti kao nacionalni, a ne stranački (ovaj ili onaj) projekt? Nada postoji.

I mi smo je, u ona vremena, iskazivali izrijekom, izravno i neizravno. I mi smo, čuvajući svoje posebnosti, svoje različitosti na istome poslu, zastupali ideju demokratske Hrvatske, ideju Hrvatske simultanih različitih opcija, u kojoj se ideja nadmeće s drugom idejom, u kojoj jedna misao izaziva drugu i tako u nedogled, bez političke arbitraže, bez nasilne »istine«.

Ljudi koji su pokrenuli i vodili »Hrvatski tjednik« svojom su naporednom različitošću, podrijetlom, odgojem i statusom bili slikom naših htijenja, grupnim autoportretom našega pluralizma, različitih opcija. Među njima nije bilo jedino one, u međuvremenu uzgojene, hrvatske antihrvatske struje. No da smo znali da vrag ne spava — kao što smo znali da ne spava u nama — svjedoči, i danas, poznata rubrika »Tjednika« o kartama na stolu.

Kad se, naposljetku, osvrnemo na tu epizodu hrvatske oporbene povijesti iz burne 1971. godine, godine »hrvatskog proljeća«, koje će, baš u to proljeće, najaviti HT, kao izraz višegodišnje borbe za hrvatsku istinu, a ne kao rezltat tadašnjega dogovora ili nauma hrvatskih komunista, vidjet ćemo da je iz toga miljea, iz toga uredništva potekao i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i jedan od vodećih njegovih oponenata, pisac i drugi — u slijedu — urednik ovoga lista, književnik, robijaš i domovinski retor Vlado Gotovac. U istom su, najužem krugu tvorca profila »Hrvatskog tjednika« bili i međusobno tako divergentni značajevi kao što su hrvatski stradalnici Jozo Ivičević i dr. Hrvoje Šošić. Iz toga je kruga krenuo u svoju posljednju emigrantsku pustolovinu i Bruno Bušić, kojega je mučenička smrt čekala u Parizu.

Pisala se, dragi čitatelju, zatvorima, batinama, preslušavanjima, otkazima na poslu, degradiranjima časnika i ubojstvima još jedna rubrika »Tjednika«: ona najteža ali meni najdraža, jer su je skupa s nama pisali brojni naši čitatelji, stvarni i nesuđeni, cijela demokratska, republikanska, slobodoumna Hrvatska. Ona Hrvatska koja i danas poziva na domovinsku suradnju, koja strepi od rasprodaje svoga tla i svojih dobara, no koja nikad u svoj program nije upisala bezumlje osvete, svima s kojima sam tada surađivao, dijelio strepnje, trpio idu riječi moje zahvalnosti. Neki ih, nažalost, nikad više neće čuti, nekima ću u još nekoj prilici stisnuti ruku. Oni će mi oprostiti, ako sam u sentimentalnoj završnici zadnjeg moga uvodnika »Hrvatskom tjedniku« apostrofirao, za nijansu više, one kojih više nema, no koji su s nama bili: u nekim trenucima kao suborci, u drugima kao vođe. Moj prijateljski pozdrav Franji Tuđmanu, Vladi Gotovcu i Bruni Bušiću, makar i kasan, naknadan zadobiva, u ove dane, i neko drugo značenje: u trenutku kad brojni krojači, velikim škarama, režu sukno iz 1971. i dijele ga, po kazališnim ložama, kao alkarsku čoju: nezvani krojači, neznanim junacima.

Igor Zidić