Hrvatski tjednik, matičina veza s javnošću

Hrvatski tjednik, matičina veza s javnošću

Budući da nismo bili novinari, a nismo imali novca da novinare platimo, preostalo nam je da sastavimo veliko uredništvo pa da svaki urednik pripremi tek jednu ili dvije stranice novina, i to iz svoje struke

S Jozom Ivičevićem, glavnim tajnikom Matice hrvatske u doba hrvatskog proljeća i odgovornim urednikom »Hrvatskog tjednika« do njegove zabrane, razgovarali smo o ključnim događajima toga razdoblja hrvatske povijesti i njegovoj ulozi u njima.

Kako je počelo vaše djelovanje u Matici hrvatskoj?

— U Maticu hrvatsku došao sam nakon Deklaracije o položaju hrvatskog jezika. Partijski komiteti su zahtijevali da dođe do promjena u Matici. Uprava je onda nastojala uvesti nove ljude s nekim jamstvom da se kontinuitet Matice održi, kao i identitet Matice, o kojoj je šira javnost počela stjecati dojam nakon Deklaracije, osobito u povodu napada na nju. U staroj upravi bio je profesor Bičanić, koji je predavao na Pravnom fakultetu, a u to doba smo Šime Đ odan i ja bili asistenti. Prof. Bičanić rekao je Đ odanu u čemu je problem, on je pristao da uđe u Maticu i pitao je da li može još nekoga preporučiti, pa je preporučio mene, i tako smo obojica ušli u Maticu. Svi ljudi koji su uvođeni bili su relativno mladi i, suprotno očekivanju vlasti prilikom zamjene uprave, ti su novi ljudi radikalizirali stvari, iako je to relativan izraz. Netko tko ne poznaje ondašnje prilike i koji nije nikad živio u totalitarizmu ne može shvatiti zašto su radikalnima smatrani tekstovi koji su bili relativno bezazleni, koji bi danas prošli bez ikakve ozbiljnije pozornosti. Onda se njima moglo izazivati cijele afere, društvene kampanje, drame.

Koje su tada bile ključne aktivnosti Matice hrvatske?

— Sigurno je da je to doba od Deklaracije pa do Karađorđeva veliko doba Matice hrvatske, ne samo po produkciji u užem smislu, jer nikad Matica nije objavljivala toliko knjiga. U središnjici i ograncima Matice izlazile su brojne knjige i časopisi, a potom je u travnju 1971. pokrenut »Hrvatski tjednik«, novine koje su se bavile hrvatskim kulturnim i društvenim pitanjima, s planom naklade od deset do dvadeset tisuća primjeraka. Prvi broj tjednika išao je u trideset i pet tisuća primjeraka, a u tridesetak brojeva već smo došli do sto trideset tisuća primjeraka, s tendencijom neprestana rasta. Posljednji broj koji je pripremljen, ali nije izašao naručili smo u sto i osamdeset tisuća primjeraka. Da smo imali još pola godine vremena, naklada bi se sigurno udvostručila.

Ističem ne samo tu obilnu djelatnost nego i društvenu rezonancu. Matica je nastavila biti kulturno-prosvjetna ustanova, no u to doba zadobivala je ta djelatnost i izrazito društveno-političku konotaciju. Moram upozoriti da to nije osobitost hrvatske situacije, nego je slično bilo svagdje u komunističkom svijetu, a i svagdje u svijetu gdje politika nije u mogućnosti da se normalno artikulira; u takvim okolnostima politika traži i nalazi mjesta gdje bi se alternativno očitovala. Prvobitno, to mjesto narodnoga okupljanja bila je katolička crkva — jedina ustanova što je, uz teške žrtve, očuvala svoju neovisnost nakon što su komunisti 1945. došli na vlast u Hrvatskoj.

No nakon Deklaracije i Matica hrvatska te ine hrvatske kulturne ustanove i udruge počele su se autonomno prezentirati javnosti, pa su i one postale središtima alternativnoga društvenog okupljanja.

Kako ste predstavljali svoje ciljeve javnosti prije »Hrvatskog tjednika«?

— Društvenoj rezonanciji Matice hrvatske prvobitno je pridonijela ponajprije kampanja protiv Matice, zato što Matica nije mogla izravno komunicirati sa širom javnosti. Matica je, doduše, imala svoje časopise, no časopisna publika bila je relativno uska i zatvorena. Do šire javnosti Matica hrvatska doprla je, izravno, tek »Hrvatskim tjednikom«.

Matica je imala velik broj ogranka. Jeste li u vrhu Matice koordinirali i organizirali njihove mnogobrojne aktivnosti ili su se one organizirale autonomno?

— Optužnica protiv Matice hrvatske tvrdila je da je Matica bila strogo centralizirana organizacija. Tome naprotiv, ogranci Matice hrvatske uopće nisu nastajali na inicijativu Matičine središnjice, nego, redovito, na inicijativu s terena. Potom, u djelatnost svojih ogranaka središnjica Matice hrvatske, redovito, nije se upletala — ti ogranci bili su autonomni koliko je to uopće moguće. Nadalje, ni središnjica Matice nije bila centralistički strukturirana — središnjica Matice nije funkcionirala poput predsjedničkoga, nego poput parlamentarnoga sustava. Nadalje, u Matici je bilo osoba raznih političkih uvjerenja i svjetonazora — no izrazita grupiranja na toj ili nekoj drugoj osnovi u Matici nije bilo. Osobito, pak, takva nekakva grupa nije usmjeravala djelatnost Matice hrvatske.

Kakva je bila situacija u inozemstvu? Možete li nam nešto više reći o agentima ubačenim u društva prijatelja Matice hrvatske?

— Osobito osjetljivo pitanje bili su Hrvati na radu u inozemstvu. Dolazili su u Maticu i žalili se. Jugoslavenska je diplomacija bila u rukama saveznih organa, pretežno Srba, i uglavnom su sve te diplomatsko-konzularne institucije služile za politički nadzor nad našim iseljeništvom. Postojala su službena društva radnika u inozemstvu, no ta društva bila su primjer čisto policijsko unitarističke organizacije za odgoj u socijalističko jugoslavenskom duhu. Naši iseljenici ustrajavali su stoga da bi osnivali ogranke Matice u dijaspori. U početku u središnjici Matice bilo je kolebanja o tome. No prevladala je naša bojazan. Mi nismo mogli znati tko bi se sve okupljao u tim ograncima i pribojavali smo se policijske provokacije; da se ubace agenti, da dođe do nekakva atentata, pa da odjednom ne osvanu veliki naslovi; Atentat tu i tu, organiziran u ogranku Matice hrvatske.

Retrospektivno gledano, danas je evidentno da je već u prvoj inicijativi za osnivanje ogranaka u inozemstvu bio i jedan policijski agent. Nakon što ga nismo prihvatili, otišao je u Berlin i tamo htio osnovati ogranak, a onda se uspio ubaciti u Jelićevu emigrantsku organizaciju. Nakon toga on je bio osoba zbog koje je nastala velika afera na relaciji SKH-SKJ; odjednom su, naime, počele kolati informacije, po diplomatskim i političkim krugovima, da Jelić — u dogovoru s nekim komunističkim prvacima u Hrvatskoj — kontaktira s Rusima; dogovor bi bio u tome da Rusi potpomognu odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, a zauzvrat bi Hrvatska Rusima ustupila pomorske baze na Jadranu. Istodobno, taj čovjek obilazio je jugoslavenska veleposlanstva, a bivao je u Zagrebu. Kad je pak ubačena Bugojanska skupina, taj isti čovjek održao je novinsku konferenciju u Berlinu, u zgradi bivšeg veleposlanstva NDH, i rekao da je to njihova inicijativa.

Pokazala se, eto, opravdanim rezerva prema inicijativama za osnivanje Matičinih ogranaka u inozemstvu. Našim iseljenicima predlagali smo da osnuju neovisna društva, pa će se ona moći obratiti Matici, a Matica će s takvim društvima surađivati kao i sa svakim drugim kulturnim društvom koje im se obrati.

Koje su konkretne aktivnosti Matice hrvatske bile najveći trn u oku komunističkih vlasti?

— U najširem smislu, već sama okolnost da se ljudi autonomno okupljaju. Bio je to pokret, nešto što diše, veliki krug ljudi. Ako postoji krug ljudi koji dijeli neku zajedničku viziju onda će se oni okupljati neovisno o svim tim razlikama. U djelatnosti Matice hrvatske sudjelovali su stoga ljudi svih uvjerenja i po naravi stvari težili su političkom pluralizmu. To je bio Matičin najveći grijeh u oku komunističkih vlasti.

Koji su bili najveći protivnici Matice hrvatske u samoj Hrvatskoj?

— Osim velikosrpskog nacionalizma, bili su to partijski konzervativci. Naš pokret bio je autonoman i samim tim nije bio kompaktibilan s totalitarnom političkom strukturom poput komunističke.

Kako se vrednovala sedamdeset i prva tokom devedesetih i što mislite da je tome razlog?

— Politički, deset posljednjih godina bilo je u znaku dr. Tuđmana i HDZ-a. Hrvatska sedamdesetprva bila je pak drukčija politička tradicija i ta tradicija donekle bi relativizirala projekt stvaranja hrvatske države nakon 1989. godine. Nema nikakve dvojbe da je to bio glavni razlog prešućivanja sedamesetprve za vladavine dr. Tuđmana. Inače, tih deset godina bile su veliko doba hrvatske povijesti — osobito zbog toga što je alternativa hrvatskoj državi bio genocid nad Hrvatskom; osim toga, u tih deset godina, zajedno s hrvatskom državom uspostavljena je i demokracija u Hrvatskoj — i to u nepovoljnim, ratnim okolnostima.

Nakon smjene na vlasti u Hrvatskoj 2000. godine događa se druga krajnost. Najednom se forsira tradicija sedamdesetprve, ali ta se tradicija politički instrumentalizira, ističe se uglavnom samo reformistička frakcija u SKH; Matica hrvatska jedva da se spominje, studentski pokret isto tako.

Kako je došlo do pokretanja »Hrvatskog tjednika«?

— Kad samo bio na dužnosti glavnoga tajnika, javila se zamisao da bi Matica izašla sa svojim tjednikom. To se posebno aktualiziralo kad je »Telegram« prestao izlaziti, pa je raspisan natječaj za novi tjednik za kulturu. Glede tjednika Matice bilo je međutim unaprijed jasno da bi morao biti drukčiji od »Telegrama«. Radi toga je taj pothvat za Maticu bio rizičan, već i materijalno; novine za kulturu izlazile su u relativno maloj naknadi, uvijek su bile deficitarne i taj se deficit pokrivao iz državnog, odnosno gradskog proračuna. No znali smo da Matičin tjednik neće imati potporu vlasti, pa ni financijsku. Matica hrvatska, pak, nije bila kadra podmirivati dugove tjednika, nego bi tjednik otišao u stečaj i povukao sa sobom i Maticu — koja tada nije bilo dobro viđena, pa smo dobivali minimum novca iz proračuna.

Nadalje, taj tjednik Maticu bi predstavio široj hrvatskoj javnosti, časopisi nisu dopirali do šire publike. O sudbini »Hrvatskog tjednika« ovisila je stoga i sudbina Matice u široj hrvatskoj javnosti. Pri vaganju svih razloga za i protiv prevagnula je na kraju argumentacija u prilog Matičinu tjedniku.

Kako ste u takvim uvjetima pokrenuli prvi broj?

— Budući da nismo bili novinari, a nismo imali novca da novinare platimo, preostalo nam je da sastavimo veliko uredništvo pa da svaki urednik pripremi tek jednu ili dvije stranice novina, i to iz svoje struke. Počeli smo tako s velikim uredništvom i novinarski neprofesionalno.

Zašto su funkcije odgovornog i glavnog urednika bile odvojene?

— Zidić je u ono doba imao još mnoge druge obveze te Matičin tjednik nije mogao ni posve ni trajno preuzeti. Po struci, Zidić se bavio pretežno kulturnim pitanjima, ja pak društvenim pitanjima, tome sukladno donekle smo podijelili i djelokrug u »Tjedniku«. »Tjedniku« je, međutim, odmah dobro krenulo, uvelike zaslugom Igora Zidića, te je već u prvih dvanaest brojeva dosegnuo nakladu od oko šezdeset tisuća primjeraka; s tom nakladom, a s minimalnim režijama i poslovnim troškovima, bili smo već dobrano na dobitku. Stekli su se s toga uvjeti da Zidić dogovorno napusti »Hrvatski tjednik« i posveti se ostalim svojim profesionalnim obvezama. Razmišljajući o osobi koja bi zamijenila Zidića razgovarali smo s Vladom Gotovcem; on je već surađivao u »Hrvatskom tjedniku« i u časopisima Matice i osobno smo ga poznavali.

S dolaskom Gotovca uredništvo se »Hrvatskog tjednika« smanjilo i donekle profesionaliziralo; osim toga financijski smo već bili u mogućnosti zaposliti i nekoliko profesionalnih novinara (među ostalim i Bruna Bušića). Nakon toga naklada se »Hrvatskog tjednika« i nadalje povećavala te smo razmišljali o daljnjoj profesionalizaciji i težili tome da »Hrvatski tjednik« budu novine široka spektra interesa, na većemu broju stranica i s većim brojem stručnih suradnika. »Hrvatski tjednik« tako bi se, vjerujem, i razvio — da nije bio de facto zabranjen.

Razgovarao Zlatko Vidačković