Hrvatska jučer i danas

Hrvatska jučer i danas

Lijepo je pljeskati, ali se mora raditi; lijepo je sanjati, ali se mora djelovati! Taj imperativ akcije treba biti stalno pred nama. Uskoro će se govori pretvoriti u radne naloge — zasukat ćemo rukave da obistinimo ono što smo jedni drugima rekli!

Tog trenutka počet će prava povijesna provjera naših riječi

U ove tri večeri čuli ste različita stanovišta, ujedinjena oko osnovnih pitanja našeg naroda. Govorili su naši znanstvenici onako kako oni i njihova znanost gledaju na ta pitanja, govorili su o sudbini Hrvatske kroz stoljeća, sudbini koja je bila silno dramatična, u kojoj ne samo znanstveni duh, nego i svaka politička, ideološka i nacionalna osjetljivost, nalazi golemi materijal, podjednako tragičan i inspirativan.

Ono što ću ja reći ne spada ni u jedno od znanstvenih područja niti postavlja pitanja u znanstvenom obliku. Govorit ću kao pjesnik, ponosan što je bez pjesnika ova proslava nemoguća, govorit ću slobodno, zdušno, u svijetu imaginacije i nade, u svijetu sna koji uvijek ispunja, ne samo pjesništvo, nego svaki čovjekov duhovni čin — pokušat ću, zajedno s vama, još jednom u tom svijetu obnoviti put našeg velikog sna o hrvatskoj državnosti.

Zlato i sjaj Hrvatske

Svi zajedno, mi sami za sebe, u Hrvatskoj, i oni što nas okružuju, nalazimo da je hrvatski narod odista čudan, da je njegova sudbina zagonetna, da cijela drama njegova bića, unutrašnja i vanjska, ima u sebi nešto neusporedivo, u Europi jedinstveno po svojim razmjerima, po svojoj nesreći i svom sjaju. Ovdje je, na ovom jugu, kao što svi znate, već davno sunce pozlatilo tragediju, ovdje se ta tragedija i rodila kao rodilja cijelog Zapada, veličine Europe, ovdje je zatim jedan veliki imperij sanjao svoj san, ne samo temelja naše civilizacije, nego i onoga koji će taj san do kraja ostvariti, ovdje smo mi Hrvati ušli u taj san kada je on već bio umoran, nagrižen sumnjama da od njegova ostvarenja ništa više neće biti, tu dakle, na tom mjestu, pod nebom koje je stvorilo, ne samo mediteranski kulturni krug, nego i ono zlato što bez prestanka pada na europsku veličinu, Hrvati su započeli svoju novu sudbinu, koja je bila do kraja u skladu upravo s tim zlatom nesreće. Taj obzor se očituje u čitavoj našoj povijesti, u svim oblicima našeg života, on je prožeo čitavu hrvatsku kulturu kao temelj hrvatskog nacionalnog bića. Ta je činjenica bila presudna u onim trenucima kada smo izgubili faktičnu državnost, kada je naš politički i vojni potencijal praktično bio likvidiran i kada je sve, što je hrvatsko biće moglo dati, pokazati i kao vrijednost ostvariti, bila upravo duhovna vrijednost. Što je sadržaj te duhovne vrijednosti? U čemu je njena osobitost? I zlato njezine nesreće? — To je naš udio u sudbini Zapada, prije svega u onim oblicima u kojima se on manifestirao kroz latinizam, preko kojega je jedna univerzalistička, katolička koncepcija svijeta ukidala granice kulturnih krugova da bi Zapadu pružila jedinstvo, koherentnost, jedno središte iz kojega se inspirira i kultura i državnost i religija. Mi smo prihvatili ono što je u tom duhu bilo veliko, mi smo to ne samo prihvatili, nego na toj veličini i stoljećima surađivali i u trenucima kad je ona bila umorna davali joj najljepše duhove Hrvatske, da bi taj umor suzbili, da bi ponekad i kroz hrvatsku herezu oživjeli krv Europe na njezinim najosjetljivijim mjestima i u njezinim najslabijim trenucima. Ali istodobno smo čuvali i svoju osobitost u tom golemom prostoru, nama tako superiornom. Ne zaboravite da smo kao barbari dospjeli u jednu civilizaciju već umornu, blještavu po svom duhu, po svojoj moći, po jednom strogoj, drugi put dekadentnoj harmoniji svojih tvorevina, po svemu što i dan danas zaokuplja putnike svojom veličinom i sjajem, svojim spomenicima, koje smo mi znali očuvati i kojima se ponosimo upravo zato što smo i mi njihovi baštinici na jedan osobit način — ne izravno, ne kolonijalno, ne potlačeno, nego u onoj snazi, u onom duhu koji i danas osigurava svijet u kojem živimo. Postupajući tako, prihvaćajući taj duh, mi smo bez prekida izražavali i svoj puntarski duh, duh koji je čuvao hrvatsko biće u svemu tome, cijelo vrijeme, naše heretično i pobunjeničko narodnjaštvo, s kojim je naš narod sudjelovao u toj kulturi, ispunjen sviješću da ona za njega ima vrijednost samo ako njega čuva, organizira, razvija, ako njegove vrijednosti u toj kulturi žive kao istinske vrijednosti jednog naroda i njegove sudbine. Od 925. — bilo to apokrifno ili ne, bila to povijesna istina ili puka nacionalna legenda — naši glagoljaši započinju prvu jezičnu a time i crkvenu bunu: prvi put će u njoj pitanje božanskog biti raspravljano kao zemaljsko, prvi put će unutar europskog univerzalističkog kršćanstva jedan mali narod, još polubarbarski, zahtijevati da s Bogom razgovara na svom jeziku! Od tog trenutka čitava hrvatska kultura razapeta je između dvije duhovne činjenice. Na jednoj je strani prihvaćanje latiniteta u onom opsegu i u onom značenju u kojem ne razara naše nacionalno biće, a na drugoj strani uporno i samosvjesno suprotstavljanje njegovoj golemoj, superiornoj kulturnoj energiji, zbog očuvanja svoje nacionalne samobitnosti upravo u prostorima tog duha.

Ta razapetost postaje napose dramatična i teška kad je zahvati tijek naše tragične državno-političke povijesti. Istodobno, dok smo se opirali prevlastima na području duha, izgubili smo praktično gotovo cijelu zemlju i stvarnu državnost, nestajali smo u golemom moru ugarskih i austrijskih kombinacija, europskih laži, obmana o slobodarskim tradicijama velikih nacija, koje su uvijek ostavljale na cjedilu male narode, jer za svoju slobodu nisu imali što ponuditi. Tragedija Zrinskih je upravo u tome što hrvatska sloboda nije drugima značila ništa, kao što ničija sloboda nikada drugome ništa ne znači, već samo onome koji je ostvaruje — ukoliko s tom slobodom i drugi nešto ne dobiva. Frankopani nisu dobili pomoć ni od Francuske, ni od Turske, ne zato što nas oni mrze, nego zato što njih ne zanima sama činjenica našeg postojanja. Uvijek se u državnim pitanjima prije svega i iznad svega postavlja pitanje interesa. Nažalost, mi smo najčešće mogli druge samo uvjeravati da bi bilo dobro da mi budemo slobodni! I ništa više! Sve što smo imali u tragičnom trenutku urote bila je činjenica da smo narod i da želimo slobodno opstojati. Državnost koju su Zrinski i Frankopan pokušali ostvariti urotom bila je u našim prilikama stvarno samo misao, samo san. Sve što su njih dvojica u tom času mogli pružiti kao zalog za slobodu, za državnost hrvatskog naroda bila je samo njihova tragedija. I to se zbilo! Izgubili su glave, kažnjeni su dostojanstvo i vjerodostojnost hrabrih, istodobno naivnih i velikih, istodobno pobunjenika i kolebljivaca, političara, vojnika i pjesnika, bojažljivih i čvrstih — živo stjecište svih mana i svih vrlina svoje domovine. Sve to zajedno, u strasti gotovo mladenačkog bunila, dovelo ih je na stratište. Ali na tom stratištu ta čudna mješavina hrvatskog mentaliteta nije bila likvidirana! Kroz naš san, kroz sve naše povijesne borbe upravo se ta mješavina postupno organizirala u jednu koherentnu, buntovnu, same sebe svjesnu i čvrstu državnu i političku misao, koja će u drugoj priči naše sudbine, na kraju, dobiti svoj konačni zaključak koji se zove uspjeh.

Idealizam i heretizam

Rekao sam da je ovdje nastala tragedija. Jest! Prolazila su stoljeća i stoljeća, a ona je gotovo divlje gorjela u srcima, na zemlji ovog Mediterana. S njom zajedno trajala je i tragedija u kojoj smo mi stoljećima sudjelovali na ovom prekrasnom prostoru, vjerojatno najljepšem komadu zemlje koji je dan jednom narodu. Taj dar jedinstveni je dar u kojem bi se moglo oduševljeno govoriti i kad nikome ne bi pripadao, o kojem bi se moglo govoriti sa zanosom i kad na njemu ne bi bilo ničijih tragova, jer su njegovi vidici toliko lijepi i toliko veličanstveni. Možda smo svi mi odavno već nagriženi njihovom ljepotom?! Možda smo oslabili od njezine neprestane prisutnosti?... Evo, tu smo stoljećima i mislim da je naš puk često razdragan gledao koliko sunca i koliko ljepote oko njega neprestano vodi svoju čarobnu mediteransku igru uvlačeći ga u najčudniju sudbinu i održavajući ga, jer je ta veličanstvena igra, to istodobno kobno, tragično i lijepo sunce, na kraju krajeva, kao što svi znate, sačuvalo ne samo one koji nam prethode, ne samo one čiju slavu mi slavimo, nego i nas.

Nije se to zbivalo bilo kako, mehanički, kao bezobličan komad nečega ili kao fragment nepoznatoga ili ispražnjenoga, nego kao narod koji upravo zato u ovom trenutku s ponosom sabire jednu tragičnu i veličanstvenu povijest da bi slobodan postojao, ravan narodima kojima jest po duhu i vrijednostima ravan! Kad govorimo o svojoj sudbini, mi imamo razloga za ponos. Taj ponos i njegove razloge moramo imati stalno pred sobom, jer u ime njih, u ime njihove vrijednosti imamo pravo na postojanje, postojanje u slobodi, u svom izboru, osobito postojanje. Cijela naša bitka za to postojanje nije zato nikakav provincijski čin, nije nikakva izvanhistorijska, zastarjela, konzervativna, buržoaska, reakcionarna ili na neki drugi način diskvalificirajuća činjenica, nego je to najsugestivnije izvršavanje misli prošlosti s kojom se možemo ponositi. Ona je nama kao Europi dala stvarnu veličinu i obvezala nas prema njoj i Europu prema nama.

Nikada nismo, ni kad smo postajali heretici, branili samo Hrvatsku; nikada nismo, u trenucima svoje veličine, ni mislili na to da branimo samo Hrvatsku. Duga povijest našeg idealizma i heretizma skupila je niz imena, koja sačinjavaju jedno sudbinsko nebo pod kojim se može i živjeti i umrijeti, uvijek s ponosom! Imena Ruđera Boškovića, Dominisa, Flaciusa, imena koja su u Europi održavala njezinu vjeru i njezinu misao, koja su europskoj znanosti pružala unaprijed njezin vidik i njegova pitanja, ta imena su naša imena, i ostvarujući u njihovo ime misao prošlosti, mi ostvarujemo misao Europe, njezinu buntovnu, heretičku, slobodnu i stvaralačku misao. U ovom trenutku, kad se zbiva stvarni i prema mom dubokom uvjerenju konačni obračun sa snovitošću hrvatske državnosti — ona se više ne sanja, ona postaje povijesni i definitivni čin, čin u kojem ćemo sanjati druge snove, snove koji uspostavljaju našu veličinu, oblikuju naša djela, mijenjajući naš svijet, njegovu ljepotu i naše dostojanstvo. To više neće biti sanjanje države nego životnih oblika i neiscrpnog svijeta njihova bogatstva — bit će to san u pustolovini slobode, san koji su Hrvati uvijek željeli snivati.

Kada mi o svojoj državnosti govorimo, to nije ni danas, ni u kontekstu današnje političke situacije, provincijska činjenica. Naprotiv! Upravo je naša pozicija u svakom pogledu, pa i politički, suvremena, upravo ona na istinski novi način ispunjava revolucionarne zahtjeve za promjenom. Činjenica je da je baš Josip Broz Tito, kao predsjednik naše zemlje, 1948. prvi skinuo božanske atribute sa sovjetskog partijskog vodstva, da je prvi osporio lažni univerzalizam njihovog komunizma, da je prvi čovjek koji se usudio reći Moskvi da netko može biti komunist iako ne sluša Staljina. On je tako spasio čast i dostojanstvo naše revolucije, čast i dostojanstvo naših naroda, započevši time jednu posve novu svjetsku epizodu, jer, poučene našim primjerom, odvažnošću, izdržljivošću i sposobnošću da takve odluke povijesno realiziramo, provedemo u život, u svijetu sada postoje samostalne komunističke partije. Slučaj Kine, slučaj Kube, slučaj zemalja Latinske Amerike, slučaj talijanske Komunističke partije, sve je to počelo s našom pobunom, sve je to inspirirano energijom, voljom, dubokom odlučnošću i povijesnom osjetljivošću Josipa Broza.

Savka i Tripalo

Ali, ni ne pomišljam na to da je u pitanju samo veliki slučaj povijesne volje, s jedinim razlogom u odluci jedne osobe. Ne! Ono što smo govorili pokazuje da je Josip Broz, sve dok je pobunjenik, sve dok je heretik, logično proizašao iz hrvatskog mentaliteta, mentaliteta buntovnog, revolucionarnog kroz cijelu povijest. On je legitimni nasljednik Flaciusa, koji je čuvao heretičnu ortodoksiju protestantizma; on je legitimni nasljednik Dominisa, koji je razbijao ortodoksiju katolicizma, on je legitimni nasljednik Krleže, premda mu je suvremenik, koji se između dva rata u našoj ljevici, ovdje u Hrvatskoj, prvi suprotstavio na prostoru praktične političke misli i umjetničke teorije staljinističkom dogmatskom ludilu, izdržavši do kraja taj sukob s Partijom ne samo zato što je bio velik pisac, nego i zato što je i ta Partija u svom članstvu imala ljude poput Josipa Broza. Neprekidno su Hrvati u Partiji održavali onu liniju koja je omogućila pothvat kakav je bila 48. ili Brijunski plenum. I samo to i samo ta genealogija od naših prvih puntara pa do ovog trenutka može povijesno objasniti i Josipa Broza i ono što se sada u Hrvatskoj događa. Nije to, dakle, nikakva zagonetka, nije to, dakle, nikakav slučaj! Sudjelujući sada ponovno u sudbini svijeta, pokazujemo da univerzalni modeli bilo kakvog koncepta — bilo kulture, bilo vjere, bilo društvenog uređenja ili ideologije — ne postoje i ne mogu postojati u nekom praznom univerzalnom prostoru, nego bivaju istiniti samo kad izražavaju neposrednu volju neke zajednice koja ih kao svoju sudbinu ispunjava. Hrvatska još jednom svoj izbor zasniva na najizvornijim i najsvježijim povijesnim energijama. I Marx je u svojoj mladosti, kad je bio najslobodniji, najsvježiji i najprodorniji, napisao svoju presudnu rečenicu da socijalizam ne znači potezanje crte između prošlosti i budućnosti, nego ostvarenje misli prošlosti. Upravo to mi i činimo, kao pravi socijalisti; činimo to u univerzalnom naporu s kojim je povezan marksizam kao velika naoružana utopija svih nas, našeg svijeta. I zato što smo u okviru te utopije, što smo u njezinoj svježini i neposrednosti, što imamo odvažnosti povući sve konzekvence iz tih činjenica, samo zato smo mogli imati X. plenum i zato možemo imati Savku i Tripala.

Svi znate da je hrvatski put kroz povijest bio težak, često tragičan, da ga nismo lako prešli, da smo na tom putu imali bezbrojne izlete u najrazličitije snove i zablude. Mi smo tvorci lakovjernih panslavističkih teorija; mi smo fantazirali o nepreglednim slavenskim carstvima i njihovim kulturama; mi smo u svom neprestanom idealizmu podizali čudne čadore između neba i zemlje, jer nikada nam nije bilo dovoljno da budemo samo ono što jesmo. To je naš idealizam, naivnost i sjaj!

Kad sam rekao da naš san postaje istinit, onda sam mislio na činjenicu da smo svom idealizmu konačno dali pravi sadržaj i pravo ime. Shvatili smo napokon da je naš idealizam bio upravo ono što smo htjeli: legitimacija našeg postojanja, naše volje i našeg značenja. On je bio dokaz da posjedujemo energiju potrebnu da bi postojali i da bi svijet od tog postojanja uvijek nešto imao. Upravo u trenutku kad tu svijest pretvaramo u djelovanje svi zajedno, narod i intelektualci koji narodu govore, za koji pišu, jer to je jedini narod koji imaju i s kojim mogu dijeliti sudbinu, jer ono što jedan intelektualac ima kao svoj realni prostor govora i postojanja, to je njegov narod i sudbina tog naroda, upravo u tom trenutku, dakle, kad konačno želimo pokazati što smo i tko smo, nastoje nas ometati i zbuniti u dva pravca.

Prvi predstavlja stanovište takozvane nove ljevice, koja zastupa marksistički univerzalizam mimo svih nacionalnih okvira i odrednica. Utvrdivši da je klasno pitanje svugdje na svijetu u svakom trenutku isto po sadržaju i po posljedicama tog sadržaja, utvrdivši, dalje, da su duhovne, kulturne tvorevine neposredni izraz tih činjenica i odnosa, da su samo od njih određene i oblikovane, ti teoretičari marksističkog univerzalizma misle da je svaki pokušaj dovođenja u vezu nacionalnog i marksizma — revizija, da se time marksizam svodi na zagovornika sitnoburžujskih, potrošačkih programa. Maločas sam podsjetio na činjenicu da je Marx to demantirao već u svojoj mladosti, govoreći o značenju prošlosti. Ali mene cijelo to pitanje na taj način uopće ne zanima. Odgovor novim ljevičarima je već star! Oni ga ne uzimaju u obzir zbog njegovih teškoća. Morate računati s jednim: nikada do sada Europa, pa prema tome i neki naši umorni ljudi, nisu bili toliko prevodilački raspoloženi kao danas. Dogodio se čudan paradoks: socijalizam je u Marxovom djelu predstavljao jednu klasično europsku misao, klasično europsku utopiju, sa svim osobinama europskog duha naše epohe. I sada, kada se ta misao pokušava smjestiti na stvarno područje, kada se ta utopija pokušava ostvariti u europskom duhovnom i materijalnom prostoru, paradoksalno ali istinito, odjednom se javljaju ljudi koji nas uvjeravaju: nije pravi komunizam ovdje, u Marxovom podneblju, nego u pothvatu Mao Ce Tunga. I oni sada Marxa prevode s kineskog! nakon što je prvo bio preveden na kineski! i u tom dvostrukom prijevodu događa se rad naših ljevičara. Jer što oni zapravo prevode? Oni kao autentični marksizam prevode propagandu lišenu prakse i iskušenja, lišenu svake provjere. Oni nas žele ostaviti u tom praznom prostoru, bez naših vrijednosti, bez naše energije, oni nam žele oduzeti stvarne razloge našeg djelovanja, jer kad smo lišeni svega toga, mi smo običan brojčani niz od kojega svatko može praviti kakve god hoće brojeve. Ali mi smo svjesni toga i ne dopuštamo da nas prevare, da nas namagarče tim prijevodima, u kojima nam se želi sugerirati da smo provincijalci i nesposobni za shvaćanje izvorne univerzalnosti marksističke misli. Mi imamo dugu i staru tradiciju, u kojoj smo i prije Marxa bili puntari za sebe i za svijet. Nisu nam potrebni prijevodi u kojima je Europa samu sebe napustila, postavši ono što ne možemo provjeriti, što ne možemo iskušati, što je — molim vas lijepo da o tome osobito vodite računa! — daleko upravo zato što je naglašeno nacionalno, iz nacionalnog niče, jer je Mao Ce Tung prije svega Kinez, pa onda sve drugo. I nama sugeriraju da zbog te kineske mudrosti izgubimo Hrvatsku! — Postoji i drugo stanovište — stanovište naše jugoslavenske državne mitologije. Njezini su zastupnici — ima ih mnogo i moćni su... — silno zabrinuti za to što će biti s Jugoslavijom. To je u biti pandurski mentalitet koji uvijek misli da je odabran da bude na braniku države, koji je posve pandurski orijentiran prema državi, koji je za volju tako shvaćene države sposoban likvidirati i pojedince i narode, koji misli da je pojedinac i narod, kad najautentičnije postupa, ordinarni antidržavni diverzant. Tim pandurima nikada ne pada na pamet elementarna životna činjenica — da narod može biti opasan samo za onu državu koja je protiv slobode! I sve dotle dok je u jednoj državi istinski slobodna, istinski demokratska i pravedna vlast, prema njoj nijedan oblik autentičnosti, nijedan oblik vlastitosti, nijedan oblik stvaranja, originalnosti, ne može biti neprijateljski, zato što se upravo preko njih ta sloboda i njezina vrijednost potvrđuje. Oni se za Jugoslaviju brinu pandurski i zato tvrde da je mi svojim novostima želimo razbiti, da svojim političkim i kulturnim djelovanjem, svojom državnošću, ugrožavamo sve one koji s nama žive, to jest naše Srbe i druge nacionalne manjine. Naprotiv, činjenica je, bez obzira na sve njihove insinuacije, bez obzira na sve lažne prikaze, dolazili oni s bilo koje strane, da su Srbi u Hrvatskoj do ovog trenutka s Hrvatima imali isti jezik, iste gospodarske interese, istu povijesnu sudbinu. Ništa nas nije u tome razlikovalo, svugdje smo zajednički bili, pa ako danas netko tvrdi da to nisu činjenice, ako danas netko tvrdi da to nije tako, onda on ne radi protiv Hrvata nego protiv Srba, jer njima oduzima domovinu, jer njima oduzima jezik, jer njima oduzima gospodarstvo, jer njima oduzima povijest. Panduri zabrinuti za srpski narod, nehotice, a možda i hotimično, ja ne znam, rade protiv srpskog naroda. Jer mi Hrvati smo sa svojom kulturom, sa svojim jezikom, sa svojim gospodarstvom, sa svojom državnošću posve zadovoljni! Onaj tko s nama radi, onaj tko s nama živi, svi oni Srbi koji znaju gdje im je istinska domovina, koji znaju da su s nama stotine godina dijelili svoju sudbinu, znat će sasvim sigurno i ovaj put da postojanje Hrvatske nije ništa drugo nego i postojanje njihovih ognjišta, kao što je to uvijek i bilo. Neka nas nitko ne ucjenjuje ovom ili onom epizodom, ovom ili onom šačicom poludjelih nacionalista, neka nam nitko ne priča da nas sve predstavlja nekoliko tisuća zločinaca — jer nacije bez njih nažalost nema. Može se naprotiv posve sigurno utvrditi da Hrvati spadaju među narode koji su ih u povijesti najmanje imali.

Lijepo je sanjati, ali se mora raditi

U ovom malom pregledu u kojem smo miješali kulturno i političko, u kojem smo miješali državno, pravno i nacionalno, u njihovim općim i u njihovim posebnim oblicima, izražava se značenje i sadržaj ovog našeg trenutka. Njegova novost obuhvaća sve! I kad o njemu govorimo, kad spominjemo sve opasnosti što ga okružuju, kad s elementarnom logikom pokušavamo pokazati da su te opasnosti program onog neprijateljstva prema nama koje se želi nametnuti kao predstavnik naroda, kao dušobrižnik, kao zastupnik nacija, kao čuvar države — što on zapravo čini? — Oduzima svima nama tlo ispod nogu da bi mogli od svih nas zajedno činiti ono što im padne napamet! Jer, samo narod bez ognjišta, jer samo narod bez prošlosti, samo takav narod može biti i uvijek jest gotov da bude sluga ili da nestane. Zato onima koji se bore protiv prošlosti bilo čije, a u ovom trenutku naše, koji nas žele uvjeriti da ona nema značenja, koji nam žele dokazati da je obraćanje prošlosti reakcionarno, koji nam žele dokazati da Hrvati, spominjući svoju veličinu, zapadaju u megalomaniju, koji nam žele dokazati da je veličina Hrvatske neizbježno usmjerena protiv nekoga, odgovorite da je u našoj veličini uvijek, sasvim sigurno, bilo više Europe, više svijeta negoli u bilo koga drugoga od malih europskih naroda!

Stvarajući svoju državu — a mi ćemo je stvoriti, bez obzira hoće li to nekome biti milo ili ne! — mi ostvarujemo svoju državnopravnu ideju za koju smo učinili sve što smo mogli. Boreći se za nju mi smo učinili sve i za one koji s nama žive, umirući za svoju domovinu mi smo umirali za svakoga tko je u njoj htio biti slobodan. Ostvarujući svoju povijesnu misao mi smo svoju domovinu učinili svima otvorenom i zato je u ovoj zemlji, u ovoj Hrvatskoj, u njezinoj umjetnosti, u književnosti, u građevinarstvu, u političkoj povijesti, bilo toliko puno stranaca koji su brzo postajali Hrvati, koji su zavoljeli Hrvatsku i njezinu ljepotu. Naši razlozi nisu ni tajni, ni zagonetni — oni su vrlo jednostavni i vrlo logični. Oni nam daju pravo, oni osiguravaju naše poslove i naše snove u njima, kao putove naše budućnosti već sada. Mi smo Hrvati i sačuvali smo svoju sklonost prema idealizmu. Ništa još nije gotovo! Nisu nestale ni opasnosti, ni fantazije, ni obične životne činjenice, ni nacionalne nevolje. Ni govora! Naša je domovina i dalje ranjena zemlja, ekonomski i socijalno. Mi imamo milijun i po ljudi vani i moramo učiniti sve da se oni vrate. Moramo poduzeti sve da svoju zemlju postavimo na noge! To ovisi samo o nama i zato vas pozivam — jer po vašem pljesku se vidi da ste narod koji politički živi, koji politički misli, koji ima političku volju — da napor koji pred svima nama stoji kao novost prihvatite zdušno! Lijepo je pljeskati, ali se mora raditi; lijepo je sanjati, ali se mora djelovati! Taj imperativ akcije treba biti stalno pred nama. Uskoro će se govori pretvoriti u radne naloge — zasukat ćemo rukave da obistinimo ono što smo jedni drugima rekli! Tog trenutka počet će prava povijesna provjera naših riječi.

U ovom gradu koji je stoljećima uspio dramatično i s upornim dostojanstvom rada, umijeća i vojne hrabrosti postojati, ostvarujući velike duhovne i materijalne vrijednosti, pokazujući smisao za ljepotu, za ideale i njihovu visinu, pozivam vas da u ime njegove tradicije, u ime naše zajedničke hrvatske tradicije, u ime onog što je u njoj nacionalno i onog što je u njoj univerzalno, da svoje poslove obavimo tako da, kad jednog dana u njima budemo i sanjali, znamo da je to istinit san, koji će biti naša budućnost, u kojoj ćemo se susretati u vedrom dostojanstvu slobodnih ljudi.

Hvala lijepa!

Vlado Gotovac