Hibridni raj

Ako se uspjeh arhitekture mjeri brojem prodanih ulaznica i popularnošću u javnosti, onda je Projekt Eden, monumentalni palmenhaus za 21. stoljeće arhitekta Nicholasa Grimshawa i partnera, podignut na mjestu iscrpljenoga glinokopa veličine petnaest hektara u blizini St. Austella u britanskom Cornwellu, ovogodišnji favorit

Pod divovskim je kupolama najvećega svjetskog staklenika opustošeni kornvelski krajolik preobražen u zemaljski rajski vrt što slavi globalno biološko raznovrsje i ljudsku ovisnost o biljkama. Jedinstveni živi teatar prirode i čovjeka u samo je desetak mjeseci, od kada je u cijelosti otvoren, zadobio gotovo kultni status, postavši jednako slavan i opsjedan turistima kao najrazvikanije arhitektonske ikone našeg vremena — Muzej Guggenheim u Bilbau ili Židovski muzej u Berlinu.

Klimatski kontrolirani biomi

Edenomanija je započela još tijekom izgradnje, kada je gradilište u prosjeku pohodilo tri tisuće znatiželjnika dnevno, a od otvorenja prve etape u svibnju 2000. do danas centar je razgledalo više od milijun i pet stotina tisuća posjetitelja. Iako će neki njegovu popularnost pripisati neobičnu svemirskom izgledu ili impozantnim dimenzijama dostojnim Guinnessove knjige rekorda, zavodljivost Projekta Eden daleko je od banalne spektakularnosti te je podjednako rezultat sadržajne slojevitosti hibridne mješavine znanstveno-edukativnog centra i tematskog zabavnog parka kao i izazovne arhitektonske ekspresije moderne tehnologije i novih materijala.

Kompleks čine dva međusobno povezana, klimatski kontrolirana bioma, koji udomljuju vegetacijski i klimatski različite sustave — u većem su kišne šume tropskih područja, a manji je posvećen toplim krajevima s mediteranskim biljnim vrstama, dok je vanjski okoliš reprezent hladnih klimatskih zona. Veći biom, površine 1,5 hektara s najvećim rasponom od 110 i visinom do 55 metara, dovoljno je prostran da prihvati najveće primjerke tropske vegetacije, pa čak i cijeli vodopad, dok je manji veličinom od 0,7 hektara bliži ljudskom mjerilu. Zamisao o repliciranju zemaljskih ekosustava u napuštenom glinokopu rodila se u glavi Tima Smita, a početni je oblikovni predložak asimetrične, organičke forme Grimshawova Terminala Waterloo (1993) u postupku razrade projekta zamijenjen jednostavnijom i fleksibilnijom geodezijskom strukturom. Iako je građevina zadržala biomorfnost (pčelinje saće i oči muhe su najčešće asocijacije) osnovno nadahnuće ne crpe iz vanjskog izgleda prirode, nego iz načela njezine procesualnosti i strukture.

ETFE-folija

Biomi, slijedeći Fullerovu maksimu o minimalnoj površini oplošja što obuhvaća maksimalni volumen, znače apoteozu efikasnosti — kako u manipulaciji prostorom tako i uporabom materijala. Serija od osam međusobno prožetih geodezijskih kupola, ukupne površinu 2,2 hektara (najveća i najlakša struktura takve vrste ikada podignuta), konstruirana je od rastera samonosivih heksagonalnih okvira od cjevastog čelika. Heksagoni su različite veličine ovisno o dimenziji kupole, što je omogućilo laganu prilagodbu nepravilnoj topografiji terena. Najveći heksagon ima raspon od 11 metara, a zahvaljujući dodatnoj potkonstrukciji dijametar najdeblje cijevi okvira iznosi manje od 20 cm, što cijeloj strukturi daje filigranski karakter paukove mreže.

Dodatno olakšanje opne postignuto je primjenom dvostruke kože od trostruko laminirane ETFE (etilen-tetra-fluoro-etilen) folije, pneumatskih transparentnih jastuka od kojih najveći ima površinu 75 četvornih metara i debljinu 2 metra. ETFE je novi visokotehnološki materijal iznimnih svojstava. Iako je njegov vijek trajanja samo 25 godina, nakon čega se očekuje pronalazak pametnijeg zamjenskog materijala, njegove prednosti u odnosu na staklo su znatne: dvostruko je jeftiniji, boljih je izolacijskih svojstava i propušta više ultraljubičastog svjetla, što osobito pogoduje rastu vegetacije. Težina ETFE-folije iznosi tek jedan posto težine stakla, što vanjsko oplošje zgrade čini lakšim od zraka koji obavija — uz povoljan vjetar i bez primjerena sidrenja divovski bi mjehuri jednostavno odlepršali.

Ekologija prije svega

Koncept međuprožetih kupola strukturiranih heksagonalnom mrežastom opnom omogućio je jednostavno, organičko spajanje s nepravilnom topografijom terena, a točna lokacija bioma s najvećom iskoristivošću pasivne solarne energije određena je sofisticiranom tehnikom solarnog modeliranja. Dakako, potrebe za grijanjem veće su od onih što ih može osigurati efekt staklenika — glavni je izvor umjetne energije postrojenje što za gorivo upotrebljava biomasu (iverje brzorastućih vrba sa susjedne plantaže), dok računalom nadzirani sustav osigurava minimalnu opskrbu iz javne elektro- i plinodistribucije. Topli zrak upuhava se pri dnu školjkastih struktura, a stjenovite litice, na kojima su postavljeni i solarni kolektori za toplu vodu, služe kao termalni rezervoari. Kišnicom s krova koristi se za ovlaživanje tropskog bioma, što smanjuje potrebe za pročišćenom vodom.

Na načelima održivog razvoja kreirani su i pomoćni sadržaji — spojni objekt bioma i centar posjetitelja visoko na vrhu litice iznad njih. Izvedene u zemljanoj low tech-konstrukciji na tragu lokalne graditeljske tradicije, te građevine potpuno uklopljene u krajolik u suprotnosti su s elegantnom pojavnošću bioma, a ekološki karakter zaokružen je vanjskim nasadima suncokreta, lavande i pšenice što prekrivaju nekadašnju Mjesečevu površinu glinokopa.