Funkcionalno i uspješno

Funkcionalno i uspješno

Skandal i glasine o svađi redatelja i producenta, priče o financijskim poteškoćama, glavna uloga Gorana Višnjića te sporedne uloge Angelike Bridges i Alison Heruth-Waterbury odlična su reklama filmu Posljednja volja. Kako američki uzorak pokazuje, već je to moralo uroditi uspjehom i — jest. Film je komercijalno privlačan, a i priča o Bepu Štambuku s Bola na Braču koji posljednjom voljom oca neočekivano nasljeđuje bogatstvo, s izmiješanim elementima krimića, akcijskog filma i komedije, čini ovaj film zabavom za kakvom je hrvatska publika već dugo čeznula.

Kako su razmišljanja producenta išla u smjeru sastavljanja elitne filmske ekipe, tako je i uz skladateljski redak moralo stajati ime zvijezde. Izbor je pao na jednog od najuspješnijih izvođača i autora zabavne glazbe — Zlatana Stipišića Gibonnija. No Gibonni u svom poslu nije bio sâm: kao drugi skladatelj naveden je i Dragan Lukić.

Gibonni i Dragan Lukić napisali su glazbu koja se vrlo lako može podijeliti na nekoliko skupina. Među temama najdraži mi je bio simpatični harmonika-valcer, koji je, u snažnoj suprotnosti spram uvodne pop/rock-žestice za prikaz ulica Los Angelesa, u prvoj sceni na Braču stvorio mediteranski ugođaj. Doduše, taj je ugođaj mogao funkcionirati i u filmu tipa Il postino, dakle i na drugoj jadranskoj obali, ali taj su kvazinedostatak autori nadomjestili povremenim citatima narodnih morskih pjesama koje su upletali u popratnu glazbu. Time je lokalitet vrlo precizno ocrtan od općeg (harmonika-valcer) prema pojedinačnom (citati narodnih pjesama) pa do točno određenog, jer je u pojedinim prizorima primijenjeno (prizorno) klapsko pjevanje.

Pokraj ocrtavanja mjesta radnje, koje nije ostalo jedinim zadatkom skladatelja (što je ponekad slučaj u našim filmovima), glazba je nastojala podcrtati i komični ugođaj, što je također postigla ponavljanjem harmonika-valcera na relevantnim mjestima. Naime, osim što u sebi nosi mediteranski štih, blago naginjanje valcera u smjeru uličnog vergleca pojačava komiku lagano karikaturalnog pristupa likovima.

No likovi nisu samo komični — oni nose i romantične crte, a neki su vrlo opasni. Dvojicu ubojica koji na Bolu traže Bepa Štambuka prati opasna glazba. Pomalo naivno zamišljen, s izrazitim klišeiziranim pristupom (statika, duboki registar), opasni glazbeni odlomak funkcionira, jer skladatelji nisu u njega mnogo intervenirali. Zbog ponavljanja u različitim scenama odlomak se počinje prepoznavati kao tema koja prijeteći najavljuje ubojstvo, otmicu ili joškoju novu spletku ubojica, a glazbenu naivnost i klišeiziranost počinje opravdavati činjenica da ni jedno ubojstvo (premda je dvoje ljudi doista ubijeno) film ne shvaća ozbiljno i da ubojice nisu uvijek uspješne u izvedbi svoga nauma.

Prateći američki model, film će prikazati i jednu romantičnu scenu kojoj okvir, osim prekrasno plave boje mora, daje i song kao još jedna obvezna komponenta komercijalnog filma. Song je sjeo u scenu na uobičajeni način, ali za razliku od američkih susjeda, redatelj i skladatelji nisu ustrajavali na njegovoj duljini, pa nije stvoren osjećaj da je pjesma tu samo zato da bi film dalje zaradio soundtrackom (premda ne sumnjam da će Gibonni pjesmu iskoristiti u tom smislu). Također je zanimljivo da je u prizoru dan dio pjesme, ali ne osakaćeni, odrezani dio, nego logična glazbena cjelina koja je s jedne strane zaokružila scenu, a s druge dala zornu sliku kako zvuči pjesma u cijelosti.

Kao komercijalni film, Posljednja volja sadrži i scenu potjere koja počinje jurnjavom automobilima (malo to drukčije izgleda kada auti jure prostranim američkim ulicama, a drukčije kada se ganjaju skučenim ulicama gradića na jadranskom otoku), dok završava spektakularnim dolaskom helikoptera nad prostranu američku jahtu (da ne spominjemo paraglajding!). Takva je scena dobila i prikladnu glazbu, blisku onoj žestokoj, s ulica Los Angelesa, koja je pomogla održavanju tempa, ali je, također, promjenom glasnoće te smanjivanjem i povećavanjem instrumentalnog sastava isticala promjene situacija (jer se prate dvije paralelne radnje).

Sve u svemu, glazba je raznolika, zanimljiva, funkcionalna, a što je najvažnije, vrlo jednostavna. Naime, Gibonni i Lukić nisu otkrivali toplu vodu. Koristili su se ustaljenim postupcima, krenuli su od vlastitih posebnih sklonosti i kombinirali ih s elementima američkog pristupa filmskoj glazbi s lokalnim glazbenim elementima. Sve skupa tako jednostavno, a tako funkcionalno i uspješno. Zašto i drugi ne skladaju tako?

Irena Paulus