Džepna Sikstina

Džepna Sikstina

Budući da se Klovića uobičajilo najneposrednije povezivati s Michelangelom, nije neprikladno — kako to u predgovoru čini glavni urednik Miroslav Begović — Časoslov Farnese okrstiti Sikstinom džepnog formata, jer bogatstvom prizora i bujnošću poticaja, raznolikošću motiva i prepletom ornamentalnih dionica predstavlja u malenom kompleks analogan velikom fresko-ciklusu ili pak čitavoj galeriji slika

Čak i oni koji s pravom insistiraju na isključivoj uporabi originala, koji smatraju da se umjetničko djelo mora kontemplirati i proučavati jedino u izvornoj, vlastoručnoj verziji, zazirući od svake reprodukcije i kopije, morat će priznati opravdanost i gotovo neizbježnost faksimila u slučaju Klovićevih minijatura — posebice njegova apsolutnog remek-djela Časoslova Farnese. Naime, taj dragocjeni svezak s vrhunskim minijaturama, što predstavljaju kasni apogej te nekoć iznimno cijenjene discipline, dosad je mogao u svojim rukama držati, a time zapravo i vidjeti, tek iznimno malen broj ljubitelja umjetnosti. Tijekom više od četiri i pol stoljeća njegova trajanja vjerujem da sveukupno nije bilo više od koje tisuće povlaštenih posjetitelja što su imali priliku doista prelistati ga i razgledati ga. Prvo je bio ljubomorno čuvan od samoga naručitelja, kardinala Alessandra Farnesea, zatim je bio jednako strogo zatvoren od niza nasljednika i predavan iz ruke u ruku kao najveća dragocjenost. Konačno, nakon kupnje, početkom dvadesetog stoljeća, dospio je u Ameriku, u zbirku Pierpont Morgan, te time postao barem donekle dostupniji. Naravno, samo za one koji se odlučiše otići sve do New Yorka, koji uspješe dobiti dozvolu i povlasticu da ga smiju dodirnuti i primiti, koji ispuniše stroge zahtjeve što se odnose na uvažene znanstvenike, potvrđene specijaliste.

Dobrodošla odluka HAZU

Dobrodošla je i upravo nužna, stoga, odluka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da — u povodu proslave petstote obljetnice rođenja glasovitoga hrvatskog sitnoslikara, jamačno svjetski najslavnijega likovnog umjetnika koji potječe iz naših strana — potakne faksimilno izdanje toga neobičnog i rijetko cjelovita ostvarenja. Naša ugledna ustanova pritom se za suradnju obratila nakladniku Akademische Druck und Verlagsanstalt iz Graza, koji ima iskustvo u sličnim pothvatima i kadra je osigurati distribuciju izvan nacionalnih nam okvira. Uostalom, i Klović-Clovio-Clovius i Časoslov Farnese doista pripadaju elitnoj univerzalnoj baštini, te se ne mogu svesti samo na hrvatske ili čak ni samo na rimske i talijanske okvire, nego čine primjerne domete kasnorenesansne minijature i kombinatorne, slojevite, sintezne umjetnosti manirističkog senzibiliteta, odnosno manirizma uopće.

Kako sad raspolažemo vrlo vjernim reprodukcijama faksimilnog izdanja, prilika je da i šira javnost uživa u stvaralačkim i tehničkim specifičnostima djela, za koje je autoru — prema onodobnim svjedočanstvima — trebalo punih devet godina rada. Nije li već Giorgio Vasari, visoko ocjenjujući Časoslov Farnese kao jedno od čuda Rima (maraviglia di Roma), istodobno žalio što ga tek rijetka publika može upoznati, te je — da bi to nadoknadio — njegovu opisivanju posvetio nerazmjerno velik broj stranica svojega, inače epohalnog, izdanja Života znamenitih slikara, kipara i arhitekata (u verziji iz 1568, dakle još za Klovićeva života)?

Možda uvećana difuzija pergamentnog sveska od 114 listova i neće bitno pridonijeti znanstvenim tumačenjima i interpretacijama, budući da su mjerodavni stručnjaci odavno posvetili toj temi brojne pertinentne studije, razrješujući problematiku mogućih utjecaja i uzora, kronologije i tipologije izvora. Međutim, izdavačka divulgacija ekskluzivnog umjetničkog predmeta svakako će omogućiti raznim korisnicima uživanje u likovnim i kompozicijsko-konceptualnim vrijednostima projekta, te dati priliku i običnim povjesničarima umjetnosti da Klovićevo djelo motre kao bitno estetsku činjenicu, a ne tek kao ikonografsku zagonetku, disciplinarno pitanje ili biografsko-bibliografski fenomen.

Koristeći se svim stečenim iskustvima prethodnih promatrača, sad se možemo prepustiti i divljenju i kritičkom opserviranju, možemo ocjenjivati i karakter cjeline i važnost pojedinih detalja. Budući da se Klovića uobičajilo najneposrednije povezivati s Michelangelom, nije neprikladno — kako to u predgovoru čini glavni urednik Miroslav Begović — Časoslov Farnese okrstiti Sikstinom džepnog formata, jer bogatstvom prizora i bujnošću poticaja, raznolikošću motiva i prepletom ornamentalnih dionica predstavlja u malenom kompleks analogan velikom fresko-ciklusu ili pak čitavoj galeriji slika. Dakako, u kombinatorici tematskih slojeva i u izboru nekih prizora treba računati i na ulogu samoga mentora, kardinala Farnesea, ali ostvarenje tako zahtjevna ansambla bilo bi nemoguće bez Klovićeve iznimne religiozne kulture i knjiške erudicije, kao što bi kohezija djela bila nezamisliva bez njegova posebnog likovnog dara, senzibiliteta i radne upornosti.

Klovićeve amplitude

Dakako, najveću pozornost privlače cjelovite minijature s prizorima iz Staroga i Novog zavjeta. U trinaest smišljeno organiziranih parova predstavljene su analogije, prefiguracije ili simboličke relacije između niza biblijskih likova i situacija te pretežno Kristovih amblematskih zbivanja. Premda znademo da je Klović posuđivao mnoga gotova kompozicijska rješenja i radio po predlošcima, upravo je impresivna njegova asimilacija i dovođenje inače disparatnih sastojaka na razinu homogenoga govora, dorađenoga stila. Dapače, reći ćemo da je malo koji autor tipičniji manirist od njega, bilo po spiralnom i dijagonalnom predočavanju prostora, bilo po ekspresivnoj izduženosti figura, bilo po dinamičnom tretiranju planova, bilo po silovitoj akumulaciji atributa, bilo po diferenciranosti iluzionističkih rješenja (u rasponima od sugestije poti, kameje, grisaillea, kipa), bilo po kromatskoj apartnosti i sklonosti žarkim kontrastima.

Da naznačimo amplitude spomenut ćemo luminizam Poklonstva pastira i čvrstoću modelacije Krštenja Kristova, dvorski rafinman Susreta kralja Salomona i kraljice od Sabe i dramatičnu napetost Mojsija koji prelazi Crveno more, demijuršku reduktivnost Stvoritelja i borbeni kovitlac Smrti Urije, monumentalnu čistoću Raspeća i suptilnu arhitektoniku Tornja babilonskog. Ali možda su još veće čudo od samih minijatura njihovi okviri — u prizorima postavljenima sučelice komplementarni, a u nizu rješenja iznimno inventivni i originalni.

Okviri pokrivaju plohu ne manju od same minijature, a sastavljeni su poput oltarnih konstrukcija, poput knjižnih naslovnica ili poput bogato razvedenih portala. U njihovoj arhitektonskoj kombinatorici izmjenjuju se stupovi i kapiteli, baze i volute, maskeroni i girlande, a ljudske figure fungiraju ili kao telamoni ili kao putti, kao nimfe ili kao mrtvačke glave. Taj složeni repertoar motiva povezan je, usklađen neobičnom slobodom i fantazijom, pozivajući oko na igru prepoznavanja i gubljenja u labirintima mašte, izazivajući duh virtuoznošću sugestije i aluzije.

Posebnu pozornost zaslužuje pak tridesetak margina na stranicama i listovima koje nisu obuhvaćene ikonografskim programom staro- i novozavjetnih referenci (s odgovarajućim centralnim minijaturama). Neopterećen dogmatsko-propedeutičkim zahtjevima tu se Klović češće mogao prepustiti osobnijim invencijama ili pak slijediti hirovite želje naručitelja. Te margine nipošto nisu marginalne, jer zauzimlju barem po trećinu ispisane površine, a njihovi motivi idu od antičkih, pompejanskih, grotesknih (od slikarija vezanih uz grotte varijacija pa do trompe-l'oeil dekoracija nalik metalnim ili drvenim reljefima. No još je mnogo važnije što je sitnoslikar u pojedinim medaljonima umio vješto prikazati egzotičnu faunu i floru, počevši od leoparda i majmuna pa do rajske ptice i kolibrića. Dakako, nekoliko antikizirajućih ratničkih figura treba dovesti u vezu s Alessandrom Farneseom (i zbog njegovih aleksandrijskih prisjećanja), a prizori iz Rima najvjerojatnije su nadahnuti traženjem legitimiteta i digniteta od klasične starine.

Mikrosinemaskopi

Suvremenom gledatelju jamačno će najzanimljiviji biti upravo rimski prizori, odnosno krajolici i vedute potaknuti izravnom autopsijom i slikarevom kreativnom preobrazbom viđenoga. Tu su i panorame (mikrosinemaskopskih razmjera, ako možemo tako reći) poput one koja predstavlja zaljev s tornjevima i brodovima, a koji se atributivno najčešće povezuje s napuljskim, ili poput široke scene viteškog turnira, fingiranih bitaka na rimskom brežuljku Testaccio. Svojevrstan kuriozitet jest razvedeni primorski pejsaž, inače mediteranskih karakteristika, začinjen nizom dimećih vulkana. Krajolici s Babilonskim tornjem i posječenim panjem, dakako, plod su maštovitije dogradnje, ali je istančanost planova i perspektive ostvarena tonskim preljevima još u okvirima mimetičkog shvaćanja.

Stari Rim, odnosno njegovi spomenici i ruševine, najprimjereniji su, čini se, Klovićevu evokativnom duhu. Pustimo li čak na stranu uzbudljivu dokumentarnost izgleda — primjerice — Anđeoske tvrđave, mostova Cestija i Fabrizija, Arae Pacis, Isolae Tiberinae, Cestijeve piramide, Karakalinih termi, aurelijanskih zidina, crkava sv. Petra ili sv. Pavla izvan grada, ostaje nam sjetna, melankolična ljepota izdvojenih građevina u dubokim prostorima s dalekim, bjegućim obzorjima. Suvremenici su hvalili Klovića da je izumio točkastu tehniku, da je oblike predstavljao mliječnim, magmatičnim mrljama uz resku određenost poteza. Mi, dakako, nećemo govoriti o impresionističkim efektima navedenoga poentilizma, ali moramo priznati povremenu snagu upravo slikarskog naslućivanja atmosfere i tvarnih vibracija.

Variranje invencija Dürera i Flamanaca

Da ne pretjeramo, vratimo Klovića u realni kontekst, a taj je područje vrhunskog šesnaestostoljetnog eklekticizma. Osim neizbježno spominjana Michelangela — ma koliko njegovu gigantizmu naš umjetnik uzvraćao baškomplementarnim nanizmom — mogla bi se navesti čitava plejada umjetnika na koje se Klović radno, ali i plodno, nadovezuje. (No, a propos Michelangela, dugujemo barem još jednu digresiju: ako je, kao što jest, Klović bio nadahnut likovima iz Sikstinske kapele, onda kolorit na njegovim minijaturama dokazuje kako je nedavna restauracija fresaka vratila autentičan izvorni ton!). Neće biti nimalo slučajno što ga je El Greco, mladi prijatelj, kojemu je naš sitnoslikar u početku izrazito pomagao, naslikao u društvu još Tiziana i Rafaela, jer to je odgovarajući mu društveni krug. Druga je stvar, ništa manje važna, što je Klović varirao također invencije Dürera i Flamanaca, pa je na neki način postao idealnim posrednikom između sjevernoeruopskih i južnih, talijanskih (ali i grčko-španjolskih) iskustava — u tolikoj mjeri da su neki njegovi krajolici pripisivani Brueghelu.

Zaključujući ovaj prikaz, moramo navesti kako je izdanje opskrbljeno potrebom stručnom aparaturom, ponajprije studijom Williama M. Voelklea, kustosa Pierpont Morgan Library, koja sustavno razrađuje ikonološke i neke morfološke aspekte. S razlogom je u prijevodu Milana Pelca donesen pertinentni ulomak iz Vasarijeva spisa, iz kojega se očitava suvremena fascinacija i slikarevom osobom i reprezentativnim djelima. Istraživanja Ivana Goluba, višedesetljetna, urodila su nizom pozitivnih pozitivističkih rezultata, a ponajprije pouzdanom afirmacijom hrvatskoga (modruškoga, grižanskoga) podrijetla. Juraj Julije Klović i sam se višekratno potpisao kao Croata, a tako je bio tretiran i od mnogih drugih, pa povremeni atribut Macedo (Makedonski) treba u najvećoj mjeri pripisati humanističkoj ambiciji nalaženja antikizirajućih korijena (ne bez veze s projekcijom Alessandra Farnesea da bude shvaćen kao idealni homonimni nasljednik slavnoga makedonskog vojskovođe). Golubov znanstveni prilog na liniji je pojačana zanimanja novije hrvatske povijesti umjetnosti (posebice Milana Pelca i Ivane Prijatelj Pavičić) za lik i opus davnog nam zemljaka, koji doista služi na čast i sredini iz koje je ponikao i svima koji posjeduju i čuvaju njegova ostvarenja. Uzeti u ruke Časoslov Farnese, makar u faksimilnom izdanju, znači susresti se sa živim likovnim senzibilitetom, usuprot paradoksalnom anakronizmu tehnike koja je i u doba nastanka (1546) značila zakašnjeli plod. Otvorite samo folio 72-73, gdje se prizori tijelovske procesije miješaju sa slovima litanija (kaligrafa Francesca Monterchija), tvoreći gotovo vizualno, konkretno pjesništvo, odnosno pravu euforiju znakova nebeske i zemaljske provenijencije. Imaginacijom i koherentnom organizacijom takva diptiha Klović je ukazao na slojevitost svojega bitno kumulativnog potencijala!

Tonko Maroević