Diše, otvara se i steže

Diše, otvara se i steže

Miroslav Mićanović, Zib, drugo izdanje, Meandar, Zagreb, 2001.

Općenito, generacija stasala osamdesetih, pjesnička generacija skupljena oko časopisa »Quorum«, kao da nije imala snagu skupljanja potencijalnih pripovjedačkih strategija — čije je okvire tek naznačila — u čvršću formu, u misao romana, ili duže novele. Zavedena izvornom snagom metaforike, ta je generacija otvorila putove koji su polako izbijali na površinu tijekom devedesetih, a i danas vrijede i još se traže. Također, svi ovi pjesnici, Čegec, Bagić, Mićanović, okušali su se u književnoj kritici i, što je još važnije, u eseju — formi koja je obilježila taj uži generacijski krug.

Lirska proza — najteže osvojiv diskurs

Ta esejistička optika pogađa i Miroslava Mićanovića, čiji je projekt pisanja lirske proze prisutan i u nanovo izdanoj zbirci Zib — u drugom dijelu zbirke. Po mome mišljenju, lirska proza, ono najbolje u njoj — primjerice Kiševi Rani jadi — najteže je osvojiv diskurs i prema njemu treba broditi dugo godina. Drugi dio Ziba tek je početni orijentir u tom smjeru, on je to prozno eksperimentalno nasljeđe osamdesetih. Osobito danas, ako uzmemo u obzir da Miroslav Mićanović piše Jednosmjernu ulicu, esejističko-lirsku kolumnu u »Jutarnjem listu«. U toj kolumni gotovo šegrtski uporno ponovno izučava postupke fabulacije, kao da traži fabulu, kao da se vraća njoj. Takva je i njegova lektira: Coetzee ili Calvino.

A kad pogledamo malo bolje — Mićanović je slično počeo. U osamdesetima, nigdje čistoga decentriranog lirskog subjekta, nigdje smislenog rasula, jezičnog ludizma — prije tiha postojanost tužne vode koja brege dere. Plaši me način na koji staješ pored mene, poslije ljubavi, u mraku; Teta Emilija — ili druge slične stvari koje su po atmosferi i stilu specifični egzistencijalistički egzemplari. A što je književnost devedesetih nego egzistencijalizam? Književna strujanja osamdesetih i devedesetih na čudan se način isprepleću. Ona zaista sadrže određeni kontinuitet.

Intrigantno

Potom je došao Zib, koji je zanimljiv hibrid. Pun je sjajnih metafora, seoskog ugođaja, šagalovske atmosfere — ali i stanovite egzistencijalističko-spiritualne svijesti. Toj svijesti treba dodati i mrvicu ekologije, koja je zaista očigledna u Mićanovića. Evo nekoliko metafora: zelena brijačnica ili grbavi prodavač lubenica — koje kao da su izašle iz nekog Chagallova sna. Možda meni nedostaje malo čvršće ukalupljenje u fabulu: fabulacija djetinjstva, ili fabulacija nekih recentnijih događaja u autorovu životu. Ali, što je, tu je: to je poezija — ne mora imati takva ograničenja. Možda najintrigantnija poezija devedesetih: čisto lirski gledano. U tom slučaju razmrvljenost fabule ne smeta — ona postoji negdje u rasponu od djetinjstva u Posavini (svjetla kamiona koja sijeku noć), preko mediteranskih ljetovanja pa do slavonskog snijega.

Prema tome, Zib je otvoreno, lirsko mjesto devedesetih — vrlo traumatična desetljeća — poput otvorene rane u mesu. Diše, otvara se i steže — ali ne daje konačne odgovore. Možda i treba tako. I za kraj: Miroslav Mićanović uskoro putuje u Australiju. Nadam se da će mu taj topli kontinent pružiti novo nadahnuće i da će nastati nove stvari. Uz sretan put i dobre želje, šaljem mu i stari egzistencijalistički pozdrav: Što će biti s nama?

Rade Jarak