Demonska virtuoznost

Demonska virtuoznost

Sviatoslav Richter, Philips 420774-2

Philipsova ekskluzivna kolekcija kompaktnih ploča Legendary Classics predstavlja — kako joj i ime kaže — legende klasične glazbe, odnosno povijesne snimke najvećih interpreta 20. stoljeća. U sklopu te serije objavljene su, primjerice: snimka bečke izvedbe Mozartova Requiema iz 1956. s Bečkim simfoničarima pod ravnanjem Karla Böhma, odabrane skladbe Mauricea Ravela s pariškog koncerta 1932, u izvedbi orkestra Lamoureux pod ravnanjem autora, ili dvije suite iz baleta Romeo i Julija, snimljene na koncertu u Moskvi 1938, u izvedbi Moskovske filharmonije kojom je ravnao autor, Sergej Prokofjev. Među brojnim izdanjima ove serije nalazi se i snimka koncerta Sviatoslava Richtera, održana u Sofiji, u veljači 1952. Richter je na tom koncertu svirao Musorgskijeve Slike s izložbe, Moment musical u C-duru, op. 94 br. 1 i dva impromptusa (op. 90, br. 2 i 4) Franza Schuberta, etidu op. 10. br. 3 Frédérica Chopina, te dva Lisztova zaboravljena koncerta i dvije transcendentalne etide (Feux follet i Harmonies du soir). Originalna snimka obrađena je posebnim sustavom digitalne redukcije šuma (NoNOISE) i zahvaljujući tom postupku konačni rezultat zadržao je maksimalnu vjernost u odnosu na svoj monopredložak iz 1958. Dakako da sa stanovništa tehničke kvalitete ta snimka ipak ne odgovara današnjim standardima. No težište i vrijednost tih izdanja na drugoj su strani, a to znači na kvaliteti interpretacije. Na jedinstvenosti umjetničkog iskaza, koji zahvaljujući ovakvim diskografskim serijama, postaje pristupačan najširem krugu ljubitelja i poštovatelja klasične glazbe.

O Svjetoslavu Richteru kao o jednokratnoj, jedinstvenoj pojavi u povijesti pijanizma uopće uglavnom je već sve rečeno. Upravo u godini u kojoj je održan spomenuti koncert u Sofiji na Zapadu su, zahvaljujući Van Cliburnu, saznali za postojanje Richterove neponovljive umjetnosti. Van Cliburn je, naime, boraveći u Moskvi (gdje je, usput rečeno, pobijedio na Čajkovskom) imao prilike čuti elitu ondašnjega sovjetskog pijanizma. Po povratku u Sjedinjene Države pričao je o Richterovu pijanizmu kao o »najmoćnijoj svirci na klaviru koju je ikada čuo.« Richterov američki debi uslijedio je 1960, nakon kojega je on slavljen kao najveći pijanist svijeta i nazvan glazbenim gigantom. Richterov koncert u Sofiji 1958. kronološki stoji na samoj prekretnici u njegovoj karijeri, i prava je slika i prilika one nevjerojatne pijanističke moći, koja je tako zadivila mladog Van Cliburna Slike s izložbe M. P. Musorgskog tu ipak, začudo, ne predstavlja najfascinantniji uzorak Richterova pijanističkog genija. Sama snimka u tehničkom pogledu nije idealna i zvuk klavira nije na njoj sačuvao potrebnu punoću i plemenitost. No Richterova vizija djela — što se ogleda u agogici, u kontrastima glazbenog ocrtavanja slika, odnosno karaktera pojedinih ulomaka, neočekivane je dojmljivosti, jednostavno jedinstvena. Richterova strašna energija gotovo mrvi glazbenu supstanciju, pa stavci kao Baba Jaga ili Velika vrata Kijeva u ideji interpretacije sasvim nadilaze zvučnost klavira kao instrumenta. Na ovoj snimci posebno zadivljuje čudesna Richterova preobrazba interpreta grube snage u mađioničara profinjenih tonskih arabeski. Čelična kontrola ne samo tona nego i karaktera muziciranja (što je, uostalom, najvažnije obilježje Richterova pijanizma uopće), otvara mu, nakon žestokih Musorgskijevih Slika s izložbe, prolaz u svijet poetičnih minijatura ranih romantičara, Schuberta i Chopina, kao i nenadmašnog romantičarskog skladatelja-pijanista, Liszta Ferenca. S Lisztovim je pijanizmom Richter, moglo bi se reći, na ti. Ista snaga izričaja, ista sklonost demonskoj virtuoznosti, ista koncentracija energije! Dvije Lisztove etide, Faux follet i Harmonies du soir, sâm su vrhunac Richterovih dosega zabilježenih na ovom CD-u. Osobno ne pamtim izvedbu Lisztove Feux follet u tako paklenu tempu i savršeno izjednačene, piano dinamike i s takvim dahom najsuptilnije leggierezze u karakteru muziciranja. Apsolutno fascinantno!

Bosiljka Perić-Kempf