Čudan smo mi narod

Hvala gospodinu Zvonimiru Berkoviću što je u svojoj popularnoj i rado čitanoj kolumni visokotiražnoga tjednika »Globus«, s voljom i na vrijeme, zabilježio što je Matica hrvatska željela darovati čitateljima »Vijenca« u povodu obilježavanja 30. obljetnice izlaska i nasilnoga gašenja, danas već kultnoga, »Hrvatskoga tjednika«.

Bilo je, naime, planirano da se u ovom broju »Vijenca«, kao dodatak, posebno tiska redoviti 34. broj »Tjednika« što je svojedobno nasilno skinut s regala.

Okupljanje stare redakcije, koja je i danas još uvijek čila i orna za ostvarenje jedne takve jednokratne avanture, bila je iznimna prilika da tjednikovci iz današnjega rakursa urede broj »na svoju sliku i priliku« (i tehnički i likovno prema tadašnjem izgledu lista i s istim brojem stranica), dok bi taj broj bio posvećen posljednjem uredniku Vladi Gotovcu, čija se godišnjica smrti nekako u to isto vrijeme obilježavala.

Ideja se, naravno, urednicima »Tjednika« u prvi mah činila prilično izazovnom, ali...

To, ali... uvijek nas ipak nekako iznenadi, iako smo se već davno trebali naučiti da je riječ više o pravilu negoli izuzetku — praksi koja samo potvrđuje pravilo da u nas ništa nije lako i jednostavno, čak ni onda kada je moguće.

Šteta. Bilo bi doista više negoli zanimljivo danas ponovno pročitati »Hrvatski tjednik« kao odraz naše stvarnosti pod uredničkom palicom, tada prvog, i još uvijek danas agilnog, glavnog urednika Igora Zidića i odgovornoga i nezaobilaznoga Joze Ivičevića, uz asistenciju urednika kao što su Zvonimir Berković, Petar Selem, Ivo Škrabalo, kao i mnogih drugih koji nerijetko i danas zauzimaju visoke položaje, djeluju u vlasti ili opoziciji, ili pak onih što su se sami odlučili na strogo mirovanje.

Različite pozicije i opozicije, konačno su i presudile: nije se jednostavno bilo moguće dogovoriti oko temeljne koncepcije, odnosno je li bolje iznijeti sliku današnjega stanja u zemlji (jer, u međuvremenu, ipak se mnogo toga dogodilo i izmijenilo što je nekoć uhodani tim odvelo na posve različite strane i putove) ili je pak jednostavnije svjedočenjem vratiti se u prošlost i iz te pozicije ostvariti ponovno jedinstvo.

Možda se, eto, moglo pokušati objasniti što se tada mislilo ili htjelo, što je svakako dobra građa za jedan novi zbornik sjećanja, ali ne i novi broj »Tjednika«.

S te točke razmimoilaženja nije se moglo dalje.

I dok je u čitavom svijetu razdoblje od tri desetljeća zasigurno prava povijest, u nas je to, čini se, još uvijek isuviše kratko razdoblje, u kojem su sve glavne »figure« (i crne i bijele), baš kao i u partiji šaha, gotovo uvijek na istim ili približno istim mjestima.

Zaboravljamo pritom da su djeca rođena u 1971. danas tridesetogodišnjaci, formirani ljudi koji svugdje na svijetu imaju već svoje ozbiljne karijere i odgovorne dužnosti, dok su u nas mnogi toga uzrasta još uvijek studenti ili pak mladi stručnjaci bez zaposlenja i perspektive.

Ni one prve, a još manje ove druge, prošlost osobito i ne zanima.

Treba je, naravno, poštivati, tumačiti i povijesno vrednovati — ali istodobno i osloboditi puteve novim naraštajima koji, Bogu hvala, neopterećeni više prošlošću, mogu u ovoj napaćenoj zemlji okrenuti novu stranicu i pustiti budućnosti da se napokon razmaše.

Naš mladi naraštaj zaslužio je da konačno dobije svoju priliku, jer je Domovinskim ratom bjelodano dokazao što sve može i što sve hoće.

U današnjim, mirnodopskim, uvjetima, nažalost, jedino im je osigurana putovnica za izlazak iz zemlje, što sve češće koriste, i ta činjenica izgleda malo koga više uzbuđuje.

Spominjemo sve to i zbog toga što je i ovo sjećanje na »Hrvatski tjednik« (kultnu novinu za kulturu, čiju nakladu — čitaj ulogu i značenje — posve sigurno nikad više neće doseći nijedna novina za kulturu), ponovno ostalo u već poznatim nam sterotipovima: mnogo sjećanja i sjete, a gotovo ništa novoga.

To se očigledno, i unatoč svim nastojanjima, još uvijek ne može izmijeniti.

Ostala su nam samo razna svetkovanja i svečane akademije i to ponajčešće bez udjela i sudjelovanja stvarnih i živih protagonista, umjesto da nam u ovakvim iznimnim prilikama zajedništvo ponovno postane moralnom i svetom obvezom.

Kako ipak ne bi sve ostalo samo na sjećanjima i svetkovanju, valja na kraju reći da će se uskoro u Matici hrvatskoj pojaviti kompletna deskriptivna bibliografija »Hrvatskoga tjednika« koja će biti, ne samo koristan priručnik za buduće istraživače tog novinskog fenomena, nego ujedno i podsjetnik budućim naraštajima za što se sve nekoć moglo godinama ležati i trunuti po zatvorima, a što im se, uvjerena sam, iz današnje perspektive čini gotovo nevjerojatnim.

U tom smislu donosimo i govor Vlade Gotovca što ga je u svibnju 1971. održao u Zadru, a što je u sudskom spisu, uz uvodnike iz »Hrvatskoga tjednika«, jedan od najvećih autorovih krimena.

Ne ponovilo se.

Jelena Hekman