Ciklus fresaka traži autora

Ciklus fresaka traži autora

Je li stvarno bolonješki slikar Andrea de Bartoli, štićenik kardinala Albornosa, tada najvažnije crkvene osobe u Italiji, koji je potkraj sedmog desetljeća oslikao kardinalovu kapelu, naslikao i freske u maloj crkvi ladanjske Vižinade u Istri? Možda u Istru dolazi neki njegov vjerni sljedbenik, za što bi govorila određena, ali ne prevelika, razlika u vrsnoći slikanja? Istaknute rukopisne podudarnosti govore pak da je moguće u Vižinadi prepoznati i Andreu in personam, dakako u opuštenijem, površnom, neambicioznijem izdanju!

Prošle zime dovršeno je otkrivanje i restauriranje fresaka u crkvi sv. Barnabe u Vižinadi. Najmanje tri stoljeća skrivene ispod višekratnih vapnenih naliča, freske su slučajno otkrivene prije tridesetak godina. Od tada su znatiželjnici nestručno izgrebali dijelove pojedinih prikaza te je cjelovit restauratorski zahvat bio više nego potreban. Učinjen je, novcem Istarske županije, tijekom 1999. i 2000. godine. Stručno restauriranje iznijelo je na vidjelo opsežan ciklus od približno sto pedeset četvornih metara, sačuvan na sva četiri zida crkve. Ikonografski program posve je tradicionalan, unutar istarskih okvira. Čine ga odabrani prizori iz Kristova života, od Božića do Uskrsa: Rođenje, Poklonstvo Kraljeva, Poklonstvo nevine dječice, Mali Krist poučava u hramu, Posljednja večera, Raspeće i Uskrsnuće. Na zapadnom zidu kontrastirane su poučne kompozicije rajskoga blaženstva, prikazana kroz scenu Krunjenja Bogorodice i naivno realističnu ilustraciju paklenih muka. Iznenadile su nas te freske dorečenošću kompozicije, krupnim likovima gotovo prirodne veličine, uvjerljivo smještenim u prostor, svijetlih i veselih boja, po čemu se poprilično izdvajaju unutar bogate baštine gotičkog slikarstva Istre. Dokumentacija restauratorskih radova, prikupljena u Konzervatorskom odjelu u Puli, dala je temeljne podatke za stilsku analizu i pokušaj atribucije.

Ukras u obliku ptice

Stilski i kronološki te je slikarije u usputnoj bilješci procijenio ranije samo Branko Fučić, apsolutni autoritet u pitanju zidnog slikarstva u Istri, ali u vrijeme dok je bilo otkriveno i vidljivo tek desetak posto cjelokupnog ciklusa. Po njemu, riječ je o talijanskom slikarstvu iz prve polovice 15. stoljeća iz kruga sljedbenika velikog Vitalea de Bologne, djelatnih u bliskom Friuliju na tragu njegova sjajnog ciklusa iz Udina, i mjesnih slikara nadahnutih stilski srodnim Tomasom da Modenom, koji nam je ostavio svoj ciklus u Venetu (Treviso).

Slikar iz Vižinade ne pripada onom brojnom društvu gotičkih slikara koji su oslikali desetine istarskih crkvica i osnovali posebnu školu. On dolazi iz razvijene umjetničke sredine, njegovo slikarstvo u Istri nema prethodnika i po svemu sudeći ne utječe na dalji stilski razvoj istarskih fresaka. Određena ikonografska rješenja, jasni zatvoreni obrisi i sigurna impostacija likova u prostoru s više nego jasnim asocijacijama na strujanja nakon Giotta, uputilo su me prema emilijanskim majstorima, koji su u drugoj polovici 14. i početkom 15. stoljeća u velikoj mjeri bili prisutni širom srednje i sjeverne Italije. Freske u Vižinadi pokazuju arhaičnije, mjestimično kruto i pojednostavnjeno naslanjanje na primjere bolonješkog slikarstva druge polovice 14. stoljeća.

Tijekom istraživanja, koje je moralo obuhvatiti usporedbe s ostvarenjima brojne grupe umjetnika u rasponu od Pietra i Francesca da Rimini, Vitalea da Bologne do Jacopa di Paola, uočio sam podudarnost s radom neobičnoga slikara iz Bologne imenom Andrea de Bartoli. Sačuvani njegov rad je, dokumentom potvrđen, ciklus fresaka u kapeli sv. Katarine u donjoj crkvi sv. Franje u Assisiju naručen 1368. prigodom prenamjene kapele u grobnicu kardinala Albornosa, papinskoga legata za Italiju (pape su u Avignonu!). Unutar goleme i sjajne fresko-galerije koju čine donja i gornja crkva u Assisiju, Andreine se slike smatraju drugorazrednima, gotovo ružnima. Zaista, na nekoliko metara od remek-djela Giotta, Cavallinija, Simonea Martinija, Pietra Lorenzettija, neugodno iznenađuju naturalističkom rustičnoću i brojnim naivnim detaljima (Carlo Volpe je okrutan: gremito di idiotismi), ali istodobno zapažamo i neobičnu intuiciju za svježe prodore krajolika i duhovite prenaglašene praznine interijera. Iznenadio me broj detalja i likova identičnih s onima u Vižinadi, iako moram reći da tehnika slikanja nije u potpunosti istovjetna; u Assisiju je sve naslikano pažljivije, dorađenije, dok freske u Vižinadi imaju zamalo skicozni karakter. Rađene su brzo, u reduciranoj skali svijetlih boja, bez dopunskog sjenčenja kojim volumeni dobivaju prostornost. Ipak, niz detalja, redom osobnog karaktera, ne može se zanemariti. Nekoliko je likova ikonografski potpuno podudarno (npr. lik pognute glave, lica dijelom skrivena velikim šeširom), identične su glave životinja, ovaca, konja i pasa s karakterističnim rukopisnim detaljem čeone kosti u obliku izdužene krivulje. Podudarne su i anatomske nespretnosti pojedinih likova, iščašene ruke i glave, debeli dugački prsti koji se nelogično lome oko predmeta koje obuhvaćaju. Najsličniji je, ipak, naivni ali sugestivni krajolik s raznobojnim liticama na kojima su poredani šareni kašteli i gradovi opasani zidinama s merlaturama. Brda su posuta stablima i stereotipnim grmovima u obliku rahlih busena, napučeni pticama i domaćim životinjama. Na padinama se otvaraju neobične i nepotrebne pećine tamnih poligonalnih otvora. Još jedan, sasvim tehnički element, povezuje Vižinadu i freske u kapeli sv. Katarine: vrlo je sličan, ili identičan, izbor motiva šablona kojima su završno dekorirane draperije pojedinih likova. Uz uobičajene simetrične brokatne motive, uočio sam i ukras u obliku ptica raširenih krila (i u Assisiju i u Vižinadi!) — motiv koji drugdje nisam uočio.

Andrea de Bartoli u Istri?

Vjerujem da će, kada to istraživanje bude završeno, još jedan ciklus istarskih fresaka dobiti autora. Ova razmišljanja definiraju smjer budućih istraživanja. Potrebno je proučiti sve, ne tako brojne, podatke o slikaru Andreu de Bartoliju (npr. donekle je poznata njegova aktivnost kao iluminatora), komparativno razvrstati krug umjetnika bolonješke gravitacije (i one iz drugog ili trećeg reda vrsnoće) iz druge polovice 14. stoljeća te unutar toga definirati stilske i kvalitativne koordinate. Je li stvarno bolonješki slikar Andrea de Bartoli, štićenik kardinala Albornosa, tada najvažnije crkvene osobe u Italiji, koji je pokraj sedmog desetljeća oslikao kardinalovu kapelu, naslikao i freske u maloj crkvi ladanjske Vižinade u Istri? Možda u Istru dolazi neki njegov vjerni sljedbenik, za što bi govorila određena, ali ne prevelika, razlika u vrsnoći slikanja? Istaknute rukopisne podudarnosti govore pak da je moguće u Vižinadi prepoznati i Andreu in personam, dakako u opuštenijem, površnom, neambicioznijem izdanju! Detalji koji vežu dva ciklusa slikarija elementi su slikarske rutine, pripadaju osobnom jeziku umjetnika, što se obično u tolikoj mjeri ne oponaša, kopira ili nasljeđuje!

Ivan Matejčić