Bio sam za natezanje struna do krajnosti

Bio sam za natezanje struna do krajnosti

Nisam podijelio sudbinu svojih kolega koji su pretrpjeli godine tamnice. Ne znam koji su razlozi tome, ali kroz sljedećih sam dvadesetak godina otrpio štošta. Bilo je policijskih preslušavanja, bilo je onemogućavanja rada, u Matici sam dobio otkaz... Ukaz o otkazu dobio sam od ugledna čovjeka koji uopće nije bio zaposlen u Matici, nego je bio volonter. Na ulici sam bio šest, sedam mjeseci, bez posla, a imao sam dvoje djece i tada sam upoznao nešto u što sam gotovo sumnjao da više postoji, a to je ljudska i domovinska solidarnost

Kako je odlučeno da budete prvi glavni urednik »Hrvatskog tjednika«? Tada ste bili vrlo mladi...

— U Matici hrvatskoj radio sam od lipnja 1966. kao tajnik. Ondašnji predsjednik profesor Jakša Ravlić prigovorio mi je, odmah po izboru, da sam premlad za tako važnu funkciju. Imao sam dvadeset i sedam godina, završen fakultet, odsluženu vojsku nekoliko godina književničkog i novinarskog staža. Bio je raspisan natječaj, a odazvalo se nekoliko uglednih kulturnih radnika — tako, primjerice, Antun Šoljan, kojega su književne reference bile osjetno teže od mojih. No, većina članova tadašnjeg upravnog odbora nije mislila da sam premlad, pa sam bio izabran na mjesto tajnika. Vjerojatno su smatrali da će mene moći lakše upregnuti nego Tonka Šoljana, koji je već imao karizmu buntovnika i buntovničkog vođe.

Izgradio sam, vrlo brzo, određeni status u kojemu je, normalno, bilo prilagođavanja zadacima institucije, zajedničkim normama djelovanja, no s druge strane zadržao sam i lijepu mjeru slobode koju sam, nadam se, dobro iskoristio. Godine 1968. prepustio sam tajničku kancelariju Tvrtku Šercaru, a ja sam preuzeo uredničke poslove u Matičinoj periodici. Uređivao sam »Kolo«, bio jedan od urednika »Života umjetnosti«. Za razliku od kolega imao sam najviše prakse s tiskarskim i izdavačkim poslovima, praktičkog znanja o nakladništvu, štampi, pa sam, zahvaljujući svojoj poziciji u upravnim tijelima Matice, mogao — sa stanovitim autoritetom, s nekom uvjerljivošću — agitirati, kad je došlo vrijeme za pokretanje tjednika.

Kako je Matica reagirala na taj prijedlog? Je li došlo do konsenzusa ili do podjele?

— U Matici su se stvorile dvije struje; danas to ne smatram negativnim. Da ih je bilo i više bio bi to samo izraz normalnog ponašanja u demokratskim okolnostima. Ali okolnosti tada nisu bile demokratske, pa je postojanje dviju linija — kao dviju frakcija — prijetilo razdorom, slabljenjem jedinstvene volje i energije. Pravila totalitarnih partija uredno su se preslikavala i na ustroju oporbenih organizacija. Dakle, stvorila se bila osjetna napetost; kuloarska aktivnost tih je dana ispunila našu zgradu. No, Matica je, isto tako, bila i ustanova koja je, u doba nakon Deklaracije, ojačala i dobila na važnosti. Postojanje različitih koncepcija o tjedniku moglo je — po mojoj procjeni — uzburkati, ali ne i ugroziti Maticu. Ubrzo je moderna, borbena struja stekla prefiks Matičinih ekstremista ili radikala. Ona druga bila je oprezna, kompromiserska, taktična; gdjekad mi se, Bože prosti, činila i podanička, ustrašena. Da ne zgriješim, treba reći da je među kunktatorima bilo ljudi poštenih, čestitih, kojima njihova narav nije dopuštala da uđu u arenu. Međutim, bilo je i onih koji nisu simpatijom gledali na nove aktivnosti Matice. Najposlije, bilo je i ljudi koje je režim na različite načine infiltrirao u Maticu. Nije bilo institucije koja je to mogla izbjeći, pa u tome nije bila iznimka ni naša ustanova.

Samo je naivnost nekih dobronamjernih ljudi skrivila, te su se priklonili struji koja je nastojala usporiti povijest, a sve u strahu da ne bismo izazvali gromove, da se ne bi — prije vremena — diglo nevrijeme. No, to je bilo isprazno taktiziranje potkrijepljeno jednako praznom frazeologijom, u kojoj su se neprestano skrivale izlike da se ništa ne poduzima dok se ne dobije znak, a taj se znak mogao dobiti samo iz Centralnog ili Gradskog komiteta; iz partijske šaptaonice. Nije još vrijeme — to je bio vječni lajtmotiv naših kurira. Otpor je tome stilu bivao sve oštriji i naposljetku su se zaista stvorile dvije suprotstavljene struje. Jedna je pošto-poto htjela razblažiti stvari, a druga je smatrala da mi kao Matica, vodeća (povijesna) kulturna institucija moramo na dnevni red postaviti hrvatsko pitanje i time početi borbu za Hrvatsku. Računali smo da u hrvatskom društvu oko toga već postoji konsenzus, ali da ne postoji intelektualno i duhovno vodstvo, leading group, leading circle.

Kako ste odabrali naziv lista i odlučili se za oštriju, političku koncepciju?

— Bili smo svjesni da mnoge naše intervencije zadiru u područje politike, ali što onda? Nismo smatrali da je politička nomenklatura stvorena jednom za svagda. Već su Heleni znali da je politika nešto što se svih tiče. Išli smo na rizik prihvaćanja oštrije pozicije; smatrao sam da pokraj svih postojećih Matičinih časopisa nema nikakve potrebe za mlakim, neodlučnim novinama. Nasuprot tome stajalištu razvijala se i pseudoakademska pozicija, tobože promišljena, tobože lukavija. Sukob se razvio već od samog imena. Predložio sam da se formira redakcija i da se odlukom Upravnog odbora Matice hrvatske osnuju novine koje će se zvati »Hrvatski tjednik«. To je izazvalo veliki strah na drugoj strani pa su onda izmišljana »Obzorja« i sl. Bio je to mlak, mlitav pristup. Ono što je tog časa ojačavalo moju poziciju bilo je neprijateljstvo državnih fondova, koji su smatrali da Matica ne treba ulaziti u to. Sve se razvodnjavalo, inicijalna se sredstva dugo nisu mogla dobiti. Onda sam rekao da je situacija takva da nas sve upućuje na to da će te novine živjeti jedino ako bude živjele na tržištu. Ako ih tržište ne prihvati, a znalo se što znače ti normativi, mi smo gotovi. Računali smo da bismo s početnom nakladom od petnaest tisuća mogli opstati neko kratko vrijeme i da bismo nakon konsolidacije, za mjesec, dva, tu nakladu trebali dići na barem trideset tisuća. Tko će kupiti trideset tisuća primjeraka novina koje se zovu »Obzorja« ili »Kulturni horizonti«?

Kako je situacija iz dana u dan postajala sve napetija, a dakako da su tu veliku ulogu odigrali studenti i gibanja među njima, tako je ipak rasla svijest u Matici da ne treba prepustiti drugima da preuzmu naš oporbenjački glas. Zalagao sam se za opciju natezanja struna do maksimuma, ali s težnjom da ne puknu. Tako ćete u prvim brojevima naći mnogo kompromisa, ali oni su bili nužni za opstanak. Mi smo, primjerice, znali i zabilježiti Dan republike, pozvati se na radničko samoupravljanje i druga čuda socijalizma, te neko slovce o tome napisati, ali su za tim člancima išle utemeljene, polemičke rubrike i ozbiljni argumentirani tekstovi.

Jeste li imali problema oko izbora suradnika?

— Sukob u Matici oko »Hrvatskog tjednika« kulminirao je kad su predlagane liste oko uređivačkog odbora, redakcije. Išao sam dosta agresivno, jer sam smatrao da jedino to može probuditi i nas same. Smatrao sam da smo na neki način narkotizirani. Bilo je mnogo čestitih ljudi i čestitih poslova koji su se obavljali, ali u osnovi bili smo dijelom narkotizirana institucija u povremenoj i prikrivenoj kolaboraciji s vlastima — u trajnim dogovorima i dijalozima s politikom — i mislim da je trebalo proizvesti pozitivan šok da bismo se do kraja oslobodili u borbi, a ne u razmatranjima, i tako pripremili za zadaće što su tek predstojale. Sve se to događa u trenutku kad se Matica ionako počela otvarati, kad su se počeli stvarati ogranci u inozemstvu, kad je počinjala funkcionirati jedna politička i kulturno politička pamet. Tako su se u mojoj redakciji našla imena poput Tuđmana ili Šošića, koje sam pozvao, svjestan činjenice da mi kao pisci, umjetnici i profesori ne možemo opstati u izolaciji. Zapazio sam da nam nedostaje argumenata kada govorimo o gospodarskim, povijesnim i političkim pitanjima: kao što nam nije nedostajalo argumenata kada se govorilo o jeziku.

Koja su vam pitanja bila najvažnija?

— Ekonomska je osnovica hrvatskoga pitanja bila bitna, a imao sam na umu, sjećajući se, Bičanićeve Ekonomske podloge hrvatskog pitanja, prednosti analitičke kritike. Meni je i tada bilo jasno da cijeli taj kompleks problema, osim upravno-političkih i političko-ekonomskih, sadrži još niz aspekata koji se moraju formalno-pravno drukčije regulirati. Postavljalo se, primjerice, pitanje eksploatacije, iscrpljivanja Hrvatske; koja se već gospodarski urušavala od iracionalna, razorna pritiska. Bilo je apsurdnih situacija: zagrebačkim je novcem građen muzej suvremene umjetnosti u jednoj drugoj republici, a Zagreb takav muzej nije imao (i još ga ni sad nema!). Treba biti solidaran sa svima kojima je to potrebno, pomoći svakome kome se pomoći može, ali, ponajprije, treba pomoći samom sebi (da bi se moglo pomagati drugima). To su bile jednostavne, logične polazne točke, i onda sam tražio ljude koji su se javljali u našim listovima i govorili o tome što se događa s hrvatskim novcem, s hrvatskim devizama, s hrvatskim prirodnim i drugim resursima. Oni su pisali jezikom koji je bio stručno utemeljen i ja sam te ljude nastojao privući. Onda smo uznastojali proširiti taj krug kritičkih svjedoka, jer smo smatrali da je nužno prodrijeti u razne slojeve hrvatskog društva, da naša akcija ne ostane samo književno-nakladnički periferni protest, nego da u to budu uključeni svi argumenti našega društva i sva znanja svih struka o uništavanju nacionalnoga dobra.

Koliko ste bili slobodni u svojim odlukama u redakciji, a koliko je Upravni odbor Matice utjecao na uređivačku politiku?

— Mislim da mogu reći da je redakcija bila potpuno samostalna. No, morate uzeti u obzir da je to uredništvo koje su ipak činili ljudi iz Matice hrvatske, oko Matice, i prijatelji Matice, tako da se nije ni postavljalo pitanje hoćemo li mi biti uz Maticu ili protiv. Mi smo bili Matičina djeca i željeli smo funkcionirati u suradnji s njezinim najboljim dijelom. Ponekad je bilo nesporazuma, mi smo bili u moralnoj obvezi publicirati materijale koje bi Upravni odbor proslijedio kao svoje Izjave ili Saopćenja. Ponekad smo mislili da nije sve besprijekorno sročeno, ali poštivala se deklaracija naših najviših tijela. Osim toga i ja i neki moji kolege bili smo u tim tijelima i imali smo izravne linije komunikacije i nismo se trebali sporazumijevati ili svađati telefonima.

Što se dogodilo kod trinaestog broja »Hrvatskog tjednika«? Kako je došlo do toga da je uređivanje preuzeo Vlado Gotovac?

— To mi je pitanje često postavljano. Ja sam s Maticom imao sporazum da ću taj posao obavljati dva, tri mjeseca dok ne pokrenem list, dok ga ne postavim na noge. Smatrao sam da to mogu, da imam energije i da ću to uspjeti napraviti, a da će se potom netko kao urednik morati profesionalizirati. Mnogi su razlozi bili za to, ne zbog toga što ja ne bih imao interesa da se posvetim »Hrvatskom tjedniku«, nego sam imao i niz drugih obveza poput »Kola«, a u toj sam godini morao prirediti i dvije velike izložbe za Umjetnički paviljon. Tada sam stanovao u zagrebačkoj Dubravi i nisam imao ni telefon ni auto i nisam mogao jednostavno i brzo komunicirati s drugima. Ujutro bih trčao na autobus, pa na tramvaj, da bih stigao u grad, da bih saznao što se tog jutra u svijetu i gradu dogodilo. Od sve sam tehnike imao tek mali portabl televizor, poput onih u taksijima, a slika i tekst gubili su se svakoga časa. Bio sam ispod svih standarda komuniciranja, vjerojatno jedan od najlošije opremljenih novinskih urednika. Nisam bio sretan zbog amaterskih uvjeta rada, zbog ho-ruk sistema, udarničkog pobjeđivanja nevolja, angažiranjem iznad realnih mogućnosti. Kad je vrijeme došlo, kad su me počeli pritiskati rokovi, a sjećao sam se obećanja da funkciju urednika neću obavljati više od tri mjeseca, ja sam se zahvalio na dužnosti. Na Upravnom odboru izvijestio sam o tome da sam svoju zadaću obavio, list stvorio i pokrenuo, dao mu propulzivno ime, postigao zamjernu nakladu (koja je stalno rasla) i uhodao redakciju. Što se dalje događalo u »Hrvatskom tjedniku«, ne mogu govoriti jer nakon trinaestoga broja počinje razdoblje o kojem ja nemam dostatnih informacija iz prve ruke. O tome kako je angažiran Vlado Gotovac, sada nažalost pokojan, više bi, i autentičnije, mogli reći neki drugi ljudi. Nisam bio u to uključen.

Koliko je »Hrvatski tjednik« po vašem mišljenju utjecao na hrvatsko proljeće u cjelini i kako vi gledate na ulogu Matice hrvatske u cjelini u tim događajima?

— Prvo bismo morali vidjeti što je to hrvatsko proljeće. Pojam Matice hrvatske u kontinuitetu od sto i šezdeset godina mnogo je jasniji. No, hrvatsko proljeće termin je koji su uvelike rabili baš oni koji su, u otporu beogradskom hegemonizmu, najviše oklijevali... Koji su, u posljednji tren, uskakivali u vagon. Obratite pozornost na činjenicu da je hrvatsko proljeće obuhvatilo tek jednu — premda dramatičnu — godinu narodnoga života, 1971, a da je Deklaracija bila publicirana još 1967.

Kako su se u početku prema vama odnosili političari koji su poslije izbili na čelo hrvatskog proljeća?

— Kad je već uvelike bio probijen led, granulo je to hrvatsko proljeće, a u proljeću su bili svi moderni, svi mlađi prvaci tadašnje vlasti. Hrvatsko proljeće 1971. obilježava val koji se širio Hrvatskom i u tom smislu to legendarno ime nije neautentično; ali borbu za nove odnose Matica je počela u doba pada Rankovića, godine 1966. Mnogo prije proljeća mi smo počeli tu borbu. Mnogi hrvatski naknadno osviješteni političari lupali su po nama od 1967. do 1971. da bi 1971. došli na naše pozicije.

Studentski pokret nastao je u pozitivnom okviru, pozitivnom ozračju i klimi koja se počela stvarati na hrvatskim sveučilištima. Ne mogu reći da su tu klimu stvarali samo studenti, nego i pojedini profesori. Sve skupa proizvod je višegodišnjeg rada, borbe i nastojanja hrvatskih rodoljuba, a tek na kraju pridružili su nam se pojedini političari koji su, dakako, ubrali slavu hrvatskog proljeća. Godine 1967. i Miko Tripalo dokazivao je da Hrvatska ne može postojati bez Jugoslavije, nazivao nas je separatističkim intelektualcima.

No, ja kao kršćanin moram uvažiti pravo ljudi da postanu bolji nego što su bili; uvažavam mogućnosti katarze, očišćenja. U tom smislu dobrohodno sam doživljavao to što su mnogi od njih promijenili poziciju, prihvatili humaniji model ponašanja, a neki su od njih počeli i energičnije zastupati interese svoje zemlje. Ta obrana hrvatskih interesa, koliko god bila parcijalna, bilo je nešto što sam uvijek bio spreman poduprijeti, pa i zaboraviti udarce koje smo primali prije toga.

Koliko je hrvatsko proljeće utjecalo na Ustav iz 1974?

— Ni taj Ustav ne bi trebalo mitizirati. I u njemu je ostataka prošlosti. No dobro... Osjetio se predah. Mislim da je utjecala cijela borba hrvatskog naroda, ne samo jedno proljeće. Pokazalo se da dvadeset i pet godina nakon rata, kad se vjerovalo da je ideja Hrvatske kao države konačno potučena, ona jednakom snagom i dalje živi. Bilo je jasno da je trebalo napraviti ventil koji se zvao Ustav iz 1974. da Jugoslavija ne prsne.

Kakva je bila vaša osobna sudbina nakon sloma hrvatskog proljeća?

— Nisam podijelio sudbinu svojih kolega koji su pretrpjeli godine tamnice. Ne znam koji su razlozi tome, ali kroz sljedećih sam dvadesetak godina otrpio štošta. Bilo je policijskih preslušavanja, bilo je onemogućavanja rada, u Matici sam dobio otkaz... Ukaz o otkazu dobio sam od ugledna čovjeka koji uopće nije bio zaposlen u Matici, nego je bio volonter. Na ulici sam bio šest, sedam mjeseci, bez posla, a imao sam dvoje djece i tada sam upoznao nešto u što sam gotovo sumnjao da više postoji, a to je ljudska i domovinska solidarnost. S raznih strana dolazila mi je pomoć, a da nisam znao ni od koga ni kako, a da ne govorim o pomoći prijatelja i znanaca. S jedne sam strane bio na ulici, a s druge sam strane imao dostatno sredstava za život. Bio sam neko vrijeme bez putovnice, kao i većina ljudi uključena u te događaje. Prvo moje zaposlenje nakon toga bio je Nakladni zavod Matice hrvatske. On nije bio društvo, nego radna organizacija, imao je radničko samoupravljanje i zahvaljujući radničkoj klasi opstao je. Kad me zapošljavao, direktor NZMH Pero Budak rekao je pred organima upravljanja: »Mi smo nezdrava kuća, jedan virus više ili manje neće ništa promijeniti.«

Jeste li tada mogli objavljivati?

— Problem s kojim sam se dugo borio bilo je pravo na objavljivanje tekstova. To nije išlo ni u jednom mediju ozbiljne naklade; na radiju i televiziji bio sam zabranjen, ali mi je ostala mogućnost rada u stručnim publikacijama. Tamo sam objavljivao tekstove iz povijesti hrvatske umjetnosti.

Zanimljivo da je taj strah od hrvatstva — usađivan godinama — urodio time da sam, isprva, mogao objavljivati u svim tadašnjim jugoslavenskim republikama, osim u svojoj. Na takve sam pozive gdjekad i odgovorio; uvijek i isključivo s temama iz hrvatske povijesti umjetnosti.

Danas Matica ima novine »Vijenac« koje su na neki način sljedbenik onih listova toga naziva koji su se bavili umjetnošću. Smatrate li da bi se »Vijenac« u sadašnjoj situaciji na medijskoj sceni trebao i dalje oslanjati na umjetničku tradiciju »Vijenca« ili bi trebao ići više stopama »Hrvatskog tjednika« i samim time biti više politički?

— Prilike su se bitno izmijenile. Mi smo danas Hrvatska, politički entitet, neovisno koje će nam netko atribute ili prefikse dodavati, a mi u ono vrijeme to nismo bili. Neovisno o tome kakva je država, ipak je to naša država. Moja je želja da se u tom okviru ne djeluje konzervativno, nego tako da se nastoji sačuvati maksimum građanske slobode i tolerancije. Onoga časa kad smo postigli ono osnovno što smo željeli moramo biti svjesni i svojih obveza prema drugima. Dakako da nam briga ni o čemu ne bi nikad trebala biti veća od brige za vlastitu zemlju. To je deviza koja u procesu globalizacije, zacijelo, ne kotira visoko.

Kako u tome vidite ulogu »Vijenca«? Što novine Matice hrvatske po vama danas trebaju biti?

— Mislim da »Vijenac« ne može biti kopija »Hrvatskog tjednika«, niti treba tomu težiti. Stvari za koje smo se mi u »Tjedniku« borili većim su dijelom danas dosegnute. To bojno polje više danas ne postoji. Danas je normalna stvar da su »Vijenac« kulturne novine i da teže u tom smislu da budu što bolje, a to znači moderne, ažurne, otvorne prema svijetu, kojega smo, u dobru i u zlu, živi dio.

Razgovarao Zlatko Vidačković