Anđeo na mostu

Projekt kipara Zvonimira Lončarića za most preko Rijeke Dubrovačke

»Kome Bog, tome i svi sveci« stara je izreka koja sažima istinu o spontanom kumuliranju (ili logici kumuliranja) bogatstva, odnosno milosti. Jaka mjesta obično prizivaju nove i nove udjele vrijednosti, jer ako im se ne dodaje, počinju se urušavati. Takav je slučaj i s Dubrovnikom. Svaka gesta učinjena u njegovu prostoru postavlja zahtjev za dodavanjem vrijednosti. Dubrovnik ne može trajati od izjedanja vlastite supstancije. Nema naraštaja koji mu nije dužan, pa radilo se o malim, parcijalnim zahvatima, ili o velikim, cjelovitim vizijama.

Jedan od najvažnijih i za dubrovački krajolik najdalekosežnijih zahvata jest izgradnja mosta preko Rijeke Dubrovačke. Kad je, prije tridesetak godina, trebalo ostvariti odluku o njegovoj gradnji, ona je zamijenjena vrlo destruktivnim, naizgled jeftinijim rješenjem; vođenjem ceste tik uz obalu Omblina zaljeva. Tako je uništen historijski ladanjski krajolik, izgradnja novih, oteretnih gradskih četvrti nije se uskladila s prirodnim reljefom ni s povijesnom matricom, a u ime vulgarne funkcionalizacije prometa grubo su uništeni prvorazredni arhitektonski spomenici kulture. Tim prometnim rješenjem, dakako, opet ništa nije postignuto. Odgoda je trajala nekoliko desetljeća, ali je veliki viseći most napokon postao potreba, koja će razornu cestu pretvoriti u lokalnu prometnicu.

Viseći most nad Omblom postaje novi, veliki, prepoznatljiv dubrovački amblem. Da on ne bi bio tek element potrebe i nevolje, prometna funkcionalna prisila, potrebno ga je pripitomiti, uskladiti s postojećim snažnim, umjetnički obilježenim komunalnim inventarom Grada-republike. Most koji uvodi u grad mora dobrohotno i dojmljivo dočekivati, mora navoditi putnike na dobro raspoloženje i dobre slutnje. Obješen između neba i zemlje, upravo je stvoren da primi slijetanje jednog anđela. Trometarskog anđela, koji će most učiniti jedinstvenim na svijetu, kao što je jedinstven Dubrovnik, i koji će još jednom aktivirati stvaralačku, umjetničku snagu u obilježavanju najljepšeg hrvatskog krajolika. Dosluh vjetra i čvrste konstrukcije mosta, kinetika krila i nepomičnost čeličnog okvira, dijalog lakoće i težine, izvanredna su zamisao kipara Zvonimira Lončarića, upravo nova na svijetu. Taj veliki, dobri znak, di buon augurio, postaje, uz dobrodošlicu sveprisutnog Svetog Vlaha, jedna od gradskih atrakcija i pravi primjer kako lart pour l'art funkcionira kao lart pour l'homme. Ovaj projekt jedinstvena je prilika da se kreativno nadogradi tradicija, da makrozahvat ne zaboravi mikromjerilo, da hladnoća općeg mjesta ne prevlada nad toplinom i neponovljivošću pojedinačnog.

Svi faktori koji mogu sudjelovati u ostvarenju ove zamisli mogu njome samo steći visoke zasluge — i ne propustiti povijesnu dužnost koja im se otvara u tako jednostavnom i dostupnom obliku. I grad i država, i kipar i mostograditelji ovu šansu ne bi smjeli propustiti, ako je ikada ikome bilo jasno što je Dubrovnik bio i što jest i mora biti.

Željka Čorak