Žilava zvijer ta filozofija

Žilava zvijer ta filozofija

Alain Badiou, Manifest za filozofiju, prev. Gordana V. Popović, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

»U Francuskoj danas nema mnogo živih filozofa, iako ih zasigurno ima više nego drugdje. Kazali bismo da se mogu nabrojati na prste. Da, jedva tucet filozofa, ako tu ubrojimo one koji podastiru za naše vrijeme posebne, prepoznatljive iskaze, i ako, samim time, izuzmemo komentatore, nezaobilazne erudite i zaludne pisce eseja«, kaže Alain Badiou na početku ove opsegom nevelike, ali važne knjižice, u kojoj je riječ o uvjetima (ne)mogućnosti suvremene filozofije. Prije svega, treba se zapitati koji to filozofi ili filozofi čine spomenutu brojku, te kakav je odnos spram filozofije danas. S jedne strane stoji pitanje da li je filozofija još moguća ili je pak dovršena, kao što smatraju npr. Lacou-Labarthe, Lyotard ili svojevremeno Heidegger, a s druge je strane pitanje tko se još (profesionalno ili iz vlastita užitka) njome bavi. Redovito objavljujući u ovom listu i raznim stručnim publikacijama kritičke tekstove o recentnoj domaćoj i inozemnoj filozofskoj produkciji, mnogo puta učinilo mi se kako je riječ o jalovu poslu: u časopisima za kulturu, dnevnim i tjednim novinama, filozofskih kritika gotovo da i nema, kao ni osoba koje bi sustavno i kompetentno pisale o inozemnoj produkciji (uz časne iznimke poput Žarka Paića).

Sva sila priučenih filozofa

Što se novinskih publikacija tiče, sve se uglavnom svodi na kratke bilješke ili osvrte priučenih filozofa, kojima po redakcijskoj dužnosti zapadne neugodna obveza pisanja o njima mrskim temama. Recentan je primjer tekst o nedavno prevedenoj Baudrillardovoj knjizi objavljen u visokotiražnom nacionalnom tjedniku. Ondje je autor (potpisan kao književni kritičar) odlučio govoriti o spomenutom filozofu, uglavnom pronalazeći slabosti u prijevodu, ubacujući ničim motiviran diskurz o remitendi i slično, no o samoj knjizi o kojoj je naumio pisati čitatelj ne doznaje gotovo ništa, osim da je prevedena i tiskana. Osnovna autorova zamjerka odnosi se na tobožnju nerazumljivost suvremene filozofije, kojoj implicitno spočitava hermetičnost i višak filozofskog diskursa; odnosno filozofske bi knjige trebale biti pisane u proznom kodu, poput recimo beletristike i esejistike. Autor teksta točno pogađa bolnu točku suvremene filozofije (doduše, s tridesetak godina zakašnjenja u odnosu na diskusije u inozemstvu), no osnovni je problem ovaj: treba li doista filozofiju pisati kao i svaku drugu literaturu (primjer: Derrida) unutrašnje je pitanje mogućnosti filozofije kao takve, no tobožnja njezina nerazumljivost zapravo se odnosi na neobrazovanost književnih kritičara, koji o tome pišu frustrirani činjenicom da ne razumiju sadržaj knjige. I doista, kad se u nas po novinama piše o filozofiji, piše se uglavnom maliciozno, traljavo i nekompetentno, pljujući prijevod, autora, čitatelje... Piše se, na primjer, uglavnom o Baudrillardu i Žižeku, jer su to jedina dva suvremena filozofa za koje su književni kritičari čuli: o prvom se piše jer je tobože strašno cool tamo vani, a potonjeg se čitalo ne tako davno u »Arkzinu«. Čitatelj kojega zanimaju filozofski problemi i kritički tekstovi filozofskih knjiga suočen je s gomilom gluposti i terorom površnosti, te mu ne preostaje ništa drugo nego ignorirati određene književne kritičare te kupiti knjigu i sam se uvjeriti je li vrijedna čitanja ili nije. Dakako, pisati o filozofiji uvijek je nezahvalno: treba na malom prostoru sažeti i pojednostavniti autorove/autoričine teze i prilagoditi ih čitatelju koji možda nema filozofsko obrazovanje, ali ga zanima određena knjiga. Odnosno ne smiješ pisati akademski suhoparno, nego koncizno, pedantno, duhovito. No, žalosno je kada autor koji o tome piše ne zna ništa više od čitatelja — tek ostaje ponos da se prijateljima u birtiji pokaže nacionalni tjednik, fotografija u boji te titula tobožnjeg autoriteta u tom dosadnom i odbojnom području što se naziva, da prostiš, filozofija.

Mučilište za kniževne kritičare

Badiouova knjiga namijenjena je, među ostalim, i takvim osobama, jer na vrlo jednostavan (da se književni kritičari ne moraju mučiti) i argumentiran način govori o suvremenim problemima filozofije (nipošto o problemima u filozofiji). Taj se problem sastoji u uvjetima u kojima je ona moguća sukladno svojoj svrsi. Ostavimo sada po strani diskusije o dovršetku razdoblja velikih i malih pripovijesti (tzv. kulturološki problem pisanja nekrologa postmoderni) i koncentrirajmo se na procedure koje uvjetuju filozofiju, a to su procedure istine. Badiou smatra da se filozofija ne može utemeljiti na osnovi velikih ideoloških, vjerskih ili mitskih diskursa, nego kroz generičke procedure koje on naziva matem, poem, politička invencija i ljubav (odnosno postoji jedino znanstvena, umjetnička, politička i ljubavna istina). U tom smislu, filozofija ne izražava istinu, nego mislivi uvjet istine koji se očituje u navedenim procedurama. Dakle, filozofija svoje vrijeme nastoji misliti uspostavljanjem zajedničkog stanja procedura koje je uvjetuju. U skladu s tim, generička je procedura historijski oblikovana kao niz događaja: u klasičnom razdoblju (od Descartesa do Leibniza) prevladava matematika, od Rousseaua do Hegela/Marxa prevladava politika, u razdoblju od Nietzschea do Heideggera umjetnost, a u današnje je doba dominantna događajna procedura upravo ljubav (Freudova i Lacanova psihoanaliza).

Četiri generičke procedure

Nasuprot tezama o kraju filozofije i metafizike, krizi razuma i dekonstrukciji subjekta, Badiou smatra da filozofija nije završena, nego da je dugo vremena bila obustavljena. Njezino ponovno rođenje vezano je uz uobličenje događaja (u kontekstu Badiouve filozofije to je vrlo složen i razrađen pojam) koji su prouzročili četiri generičke procedure: tek polazeći od toga možemo iznova okupiti sveto trojstvo moderne filozofije, a to su bitak, subjekt i istina. Zadržimo li se načas na autorovu konceptu trenutno vladajuće paradigme, a to je ljubav, čini se da je znatan dio knjige referiranje na Freudovu psihoanalizu, na Lacana, Levinasa i Platona. Štoviše, autor smatra da je psihoanaliza jedini istinski moderni pokušaj utemeljenja koncepta ljubavi, a Lacanovo naučavanje o ljubavi događaj kojim je omogućeno ponovno rođenje filozofije — dapače, ona je moguća »zato što je komposibilna Lacanu«. Rekompozicija filozofije na način na koji je provedena u ovoj knjizi zanimljiv je pokušaj da se misli s onu stranu smrti subjekta, simulacije i simulakruma, dekonstrukcije metafizike, suvremenog nihilizma i kulturološkoga pesimizma ili pak beskrajnih naklapanja o tome je li postmoderna već umrla, a ako nije kada će?... Stoga mi se Badiouov povratak uvjetima istine sâme filozofije, kao i njegovo levinasovsko čitanje Lacana (za razliku od mnogo razvikanije žižekijanske aproprijacije Lacana staljinističkim metodama) čini originalnim, a donekle i odvažnim. Ipak, ne treba smetnuti s uma da je ovdje riječ o manifestu koji tek treba događajno ozbiljiti svoju programatsku matricu. To što je ona postavljena anti-arhitektonično, a ipak precizno i sistematski, čini Badioua jednim od onih tucet filozofa o kojima je bilo riječi na početku ovog teksta. Aristotel, Augustin i Hegel bili su čvrsto uvjereni da s njima završava filozofija i sav dotadašnji svijet kakva su poznavali, no bili su u krivu. Badiou nam u svojoj knjizi pokazuje da je filozofija žilavo i otporno stvorenje koje je najjače upravo onda kada se nalazi u najvećoj krizi.

Tonči Valentić