Zagrijana srca

Zagrijana srca

Trebalo je proći više od deset godina da se najpopularnija hrvatska komična opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca 30. studenoga i početkom prosinca ponovno nađe na repertoaru HNK u Splitu, i to u novom i doličnom ruhu

Pokazalo se da Gotovčevo operno remek-djelo, koje se u Splitu od 1947. gotovo svake sezone nalazilo na kazališnom repertoaru s daleko najvećim brojem izvedbi (premijera i obnova), može i danas uzbuditi mlađu publiku, posebno ako je u rukama takvih majstora kao što su dirigent Nikša Bareza i redatelj Krešimir Dolenčić.

Nimalo lagan ni jednostavan Ero

Događalo se da je Ero s godinama i brojnim izvedbama u nas i u inozemstvu često gubio tako dragocjenu preciznost, a suptilne nijanse lirike i orkestralni kolorit blijedili su u plošnim realizacijama bez životne, glazbeno-poetske vjerodostojnosti. Upravo je Nikša Bareza, kao dobar poznavatelj Gotovčeva opusa a napose Era, pokušao osvježiti blistavu partituru i svemu dati pravi ton, okupljajući ekipu pjevača od kojih su se neki prvi put susreli sa zahtjevnim likovima o kojima se tek prividno sve zna. Kažimo odmah da je Bareza, potpomognut raspoloženim orkestrom HNK, dobrim dijelom ispunio svoje nakane, realizirajući glazbeno čvrstu, poletnu i uvjerljivu atmosferu, istina nešto ubrzanijega tempa i promjenjive dinamike (usporen duet Miće i Đ ule u prvom činu i nagle akceleracije u finalu prvog i trećeg čina, više puta tijekom drugog čina). Više opuštenosti i opadanja koncentracije moglo se zapaziti na repriznim izvedbama (2. i 4. prosinca), što upozorava na nužnost duljih priprema, suptilniju tonsku iscizeliranost (metalni puhači) i postizanje bolje koordinacije između orkestra i zbora te pojedinih solista.

Naslovna uloga Miće povjerena je gostu iz Slovenije Janezu Lotriču, koji je na bravurozan način donio lik razdragana i poletna mladića, uspjevši zagrijati srca splitske publike. Ako je njegovu zvučnom tenoru ponekad i nedostajala profinjenija mekoća, sve je obilato nadoknađivao temperamentnom igrom koja je poticala uzbuđenje i humorne elemente. Svakako bljeđi dojam ostavila je Đ ula Božene Svaline, uzredotočena na vokalnu stranu izvedbe, nedovoljno uvjerljiva u specifičnoj životnoj atmosferi, u kojoj nema mjesta statici i nesigurnosti. Unatoč lijepu i sočnu sopranu, Svalina ipak ne dospijeva do blistave artikulacije tona koja bi snažnije dodirnula naše emocije. Uloga Marka povjerena je prvi put basu Ivici Čikešu koji je vokalnu dionicu vrlo dobro svladao, ali do razrade čudesnoga lika grotesknog gazde ostaje još dosta prostora. I Neli Manuilenko našla se prvi put u kostimu Dome, ponudivši svoje zvonke visine, prije negoli tamne baršunaste boje, zamahom umjetnice koja se iskazuje više kao majstor poente negoli gospodarica cjeline lika. Nakon stanke čuli smo ponovno Ratomira Kliškića u ulozi Sime, koji je svijetlim tonovima toplo donio lik dobrodušna mlinara. Dajana Stolić bila je nešto poveće Čobanče, premda spremna za vragolastu epizodu.

Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) uložio je dosta napora da svlada živopisnu Gotovčevu melodiku, imponirajući više masovnošću negoli zvukovnom ujednačenošću pojedinih dionica i dotjeranom dikcijom (epizodne uloge). Ipak, i muški (drugi čin) i ženski (na gumnu u prvom činu) dio zbora imali su efektnih i suplitnih mjesta koja nagovještavaju sposobnosti finog fraziranja.

Baletni ansambl (koreografiju prema Oskaru Harmošu postavio Lucijano Perić) korektno je obavio zadaću, premda je tek na drugoj reprizi do punog izražaja došla poletna igra samo šesnaest plesača sa solističkim parom Marijanom Marević i Levom Šapašnjikovim.

U okvirima konvencije

Redatelj opere Krešimir Dolenčić pokušao je komičnu operu pročitati kao bajku nastojeći fabulu pratiti zgušnjavanjem ritma zbivanja grotesknim i iluzionističkim efektima. Opipljivi i opredmećeni odnosi i likovi nisu mnogo odmakli od poznate konvencije, premda se Dolenčić trudio oko pronalaženja novih malih stvari (makete likova koje jure iznad scene i slično). Iz slojevitog Begovićeva teksta istisnuti su psihološki sadržaji i svaki metaforički kontekst, a sugerirana atmosfera nije odmakla mnogo od kozerskog sloja plošne komične fantazije. Ipak, Dolenčić je majstor spontanog nadahnuća, živih zamaha i spretnih scenskih rješenja (dva konja na sceni, »kiša« jabuka i dr.). Šteta što dubina scene nije bolje iskorištena (posebno u drugom činu), pa su pjevači i zbor gotovo stalno bili na rampi! To je pak zasluga scenografkinje Dinke Jeričević čija se fiksna šarena draperija u pozadini (slobodno stiliziranih dinarskih krajolika) nije podudarala s realističkim dekorom u prednjem planu i kostimima. Kreativna mašta tek donekle je proradila u trećem činu (ikonografija naive), ali i tada odskaču pojedini detalji (licitarska srca), kao što je stilizirana konstrukcija mlina u drugom činu odveć zatvorila pozornicum, a vezivanje stoga sijena i stabla jabuke u prvom činu izazvalo sumnju. Kostimi Danice Dedijer ne postižu uvijek ni opravdanost, ni autentičnost, ni istinu, ali zato traže sliku koja je oku ugodna i koja dekorativno prati Gotovčeva Eru. S te točke gledišta Dedijerova je dobrim dijelom uspjela, premda je njezin odnos prema boji patio od gusta arabesknog zapisa i kolorističkih odnosa koji su odveć zamarali oči (npr. Markov kostim i uzorno bijeli ženski kostimi u drugom činu ili dominanto crvena boja kostima na derneku). Oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović poštuje atmosferu bajke i nije sklon kolorističkom kontrapunktu, premda bi se ponekad upravo topliji koloristički mlazevi činili opravdanima.

Kako bilo, prve izvedbe Era publika je razdragano pozdravila. Prepoznali su Splićani u našem Gotovcu zov mladosti, život ispunjen uzavrelim ritmom i natopljen suzom poezije, na krilima njegove glazbe poletjeli su preko sjajnih polja u brda, međ oblake i zvijezde...

Tonći Šitin