Vincenzo Bellini ili ljepota melodije

Vincenzo Bellini ili ljepota melodije

Georges Bizet na samom početku naručenog rada na reorkestraciji Norme odustao je izjavivši: »Jedina ispravna i prikladna orkestracija za Normu jest Bellinijeva«

U sjeni stogodišnjice smrti divovske glazbene, poglavito operne, skladateljske ličnosti Giuseppea Verdija protječe dvjestota obljetnica rođenja Vincenza Bellinija (Catania, 3. studenoga 1801 — Puteaux kraj Pariza, 23. studenoga 1835). Svjetske operne kuće tek su u ovoj 2001/02. sezoni počele sustavnije uvrštavati u repertoar njegove opere. Do sada je u Hrvatskoj samo Opera HNK u Zagrebu izvela nedjeljnu matineju s njegovim djelima. Premalo! Jer tko nije kadar proniknuti u vrijednosti Bellinijeve glazbe, uskraćen je za njezinu ljepotu koja je očaravala i skladateljske osobnosti koje su mu bile sušta suprotnost. Poznato je Wagnerovo mišljenje da se od Bellinija može naučiti što je melodija te da Norma »sjedinjuje najbogatiji tok melodije s najdubljim žarom istine«. A što tek reći za jednostavnu izjavu nadahnutog skladatelja velike opere Jacquesa Halevyja: »Dao bih svu svoju glazbu za Castu Divu!« Bellini nije skladatelj o kojemu se mogu pisati traktati, u njemu nema filozofiranja niti pruža mogućnosti za velika eksperimentiranja. Njega jednostavno treba pjevati što je najbolje moguće, a to dakako mogu učiniti samo pjevači koji izvrsno vladaju glasom i imaju poseban belinijevski izražajni senzibilitet. Ljepota njegove glazbe osvojit će one koji u umjetnosti traže nadgradnju a, ne samo istinu. To zvuči jednostavno, ali vrlo je teško.

Život

Bellini se rodio u Cataniji, u glazbeničkoj obitelji, 3. studenoga 1801. Neobičnu glazbenu nadarenost lijepoga plavokosog dječaka zapazila je i jedna plemkinja pa mu je omogućila izvrsno školovanje na konzervatoriju San Sebastiano u Napulju, gdje je najdublji pečat na njegovu naobrazbu ostavio ravnatelj Konzervatorija Nicola Zingarelli. Bellini je uvijek osjećao golemu zahvalnost prema učitelju i posvetio mu Normu. U Napulju su se pjevale pjesme mladoga Bellinija, ali prvi pravi skladateljski uspjeh doživio je 12. siječnja 1825, kad se u prepunoj dvorani Maloga kazališta Konzervatorija izvela njegova prva opera, Adelson i Salvini. Uspjeh je bio tolik da se opera izvodila cijele godine svake nedjelje i Belliniju donijela poziv glasovitoga Teatra San Carlo da za nj sklada novo djelo. Već 30. svibnja 1825. izvodi se Bianca i Fernando, opet s velikim uspjehom, koji mu otvara vrata kazališta diljem Italije. S tom operom, nešto prerađenom, 1828. otvorit će se kazalište Carlo Felice u Genovi. Najpoznatiji impresario onoga doba, Domenico Barbaia, poziva ga u Milano da napiše operu za Scalu. Gusar (Il pirata), praizveden 27. listopada 1827. s prvorazrednim pjevačima Henriette Meric-Lalande, tenorom Giovannijem Rubinijem i bas-baritonom Antoniom Tamburinijem, izveden te sezone petnaest puta, njegov je nov uspjeh i početak suradnje s najboljim libretistom toga doba, književnikom, pjesnikom, odvjetnikom i profesorom Feliceom Romanijem (1788-1865). Iz vrlo plodne suradnje sjevernjaka — Romani je bio rodom iz Genove — i južnjaka Sicilijanca nastalo je nekoliko opera: Tuđinka (La straniera), praizvedena također s velikim uspjehom u Scali 14. veljače 1829, manje uspjela Zaira, praizvedena u Parmi 14. svibnja 1829, I Capuleti e i Montecchi, prvi put s uspjehom izvedeni u Teatro La Fenice u Veneciji 11. ožujka 1830, Mjesečarka (La Sonnambula), praizvedena s velikim uspjehom u milanskom Teatro Carcano 6. ožujka 1831, Norma, praizvedena 26. prosinca iste godine u Scali, ali bez uspjeha na premijeri unatoč sjajnoj podjeli uloga te Beatrice di Tenda, koja je na praizvedbi 16. ožujka 1833. u venecijanskom La Fenice doživjela neuspjeh. Vrijednost Bellinijeva remek-djela, Norme, prema mišljenju engleskoga muzikologa Leslieja Orreyja najbolje talijanske tragične opere prije Verdijeva Otella, potvrdila se na kasnijim izvedbama.

U Bellinijevu životu tada nastaje prekretnica. Raskida ljubavnu vezu s Giudittom Turina. Umjetnička karijera odvodi ga najprije u London, gdje upoznaje slavnu Mariju Malibran i oduševljava se njezinom kreacijom Amine u Mjesečarki. Zatim odlazi u Pariz i postaje središnja ličnost pariških salona. Za Pariz sklada Puritance (I Puritani) na libreto grofa Carla Pepolija, izbjeglice iz razjedinjene Italije. Praizvedba opere u Theatre des Italiens 25. siječnja 1835. u sjajnoj podjeli uloga — Rubiniju i Tamburiniju pridružili su se Giulia Grisi i Luigi Lablache (taj je kvartet pjevača bio toliko slavan da je prozvan Puritani kvartet) — bila je toliko uspješna da je donijela autoru Legiju časti. A onda melankolični sicilijanski romantik sanjarskih plavih očiju, koje su neodoljivo privlačile ženski svijet, ljubitelj svega što je u glazbi lijepo, svega što, kako je govorio, može probuditi plemenite osjećaje, umire tajanstvenom smrću 23. rujna u dvorcu stanovite gospođe Lewys u Puteauxu pokraj Pariza.

Iako nježna izgleda, Bellini je bio neobično snažna osobnost, koja je vrlo dobro znala što hoće. Htio se suprotstaviti rosinijevskom stilu koji je tada suvereno vladao pozornicama, a to je mogao jedino ako stvori vlastiti, dijametralno suprotan. Rossinijevoj vedrini suprotstavio je melankoliju, nasuprot briljantnom briju njegovih finala stavio je melodiju kojoj se činilo da nema kraja. A tu dugu, dugu melodiju, kojoj se Verdi toliko divio, u kojoj ima prigušene strasti i dubokih emocija, povjeravao je ponajprije svojim heroinama, koje, osim Norme, nisu nositeljice radnje, ali svojom bolnom tugom potpuno obuzimaju slušatelja. I sam nježan i senzibilan, suosjećao je sa svojom junakinjom koja je u njemu budila cijelu skalu dubokih, često prekrivenih osjećaja i teških dvojbi između ljubavi i dužnosti. Hrabar i neustrašiv junak, ali bez nekog dubljeg unutarnjeg proživljavanja — bio mu je stran. Zanosila ga je žena kao pojam, kao biće u kojem nastaju i u kojemu se razvijaju kontrasne emocije. Nesretna, ponižena, nepravedno osuđena, nepokolebljivo vjerna u svojoj ljubavi (koju kao u Norme ni mržnja ne može uništiti), Žena je u njemu budila upravo nevjerojatno i neponovljivo bogatstvo izraza melodijom. Sve što je htio postizavao je s njom, a njegov orkestar, koji nerijetko nazivaju velikom gitarom, bio je upravo toliko velik i tako orkestriran da joj bude podloga. Georges Bizet na samom početku naručenog rada na reorkestraciji Norme odustao je izjavivši: (jedina ispravna i prikladna orkestracija za Normu jest Bellinijeva).

Velike interpretkinje Bellinijevih likova

Bellini je svoje opere povjeravao gotovo isključivo glasu, što znači da je njegov vlasnik, točnije vlasnica — morala biti pjevačica iznimnih mogućnosti. Bellinijevo doba obilovalo je takvim pjevačicama koje su predvodile najslavnija među njima, Maria Felicita, kći glasovitog tenora i pjevačkog pedagoga Manuela Garcie, udana Malibran (1808-1836) i ništa manje velika Giuditta Pasta (1797-1865). Među najvećima bile su i sestre Grisi, sopranistica Giulia (1811-1869) i mezzosopranistica Giuditta (1805-1840) te Francuskinja Henriette Meric-Lalande (1799-1867), austrijska sopranistica Caroline Unger (1803-1877) i Njemica Wilhelmine Schröder-Devrient (1804-1860). Naravno, ništa manje izvrsni nisu bili ni njihovi partneri, tenori Giovanni Battista Rubini (1795-1854) i Domenico Donzelli (1790-1873), bas-bariton Antonio Tamburini (1800-1876) i bas Luigi Lablache (1794-1858).

Normu, tu ulogu nad ulogama, pjevale su zatim Njemica Henriette Sontag (1806-1854), slavni švedski slavuj Jenny Lind (1820-1887), Mađarica Therese Tietjens (1831-1877), Njemica Lilli Lehmann (1848-1929), te u dvadesetom stoljeću Šibenčanka Ester Mazzoleni (1883-1982), Iva Pacetti (1898-1981), nedavno u 101. godini preminula Gina Cigna, Claudia Muzio (1889-1936), Poljakinja Rosa Raisa 1893-1963), velika i nenadmašna Rose Ponselle (1897-1981) koja je nastupom u toj ulozi u Metropolitanu 1927. nakon što se opera u njemu nije izvodila gotovo četiri desetljeća priredila pravu senzaciju, prema riječima francuskog kritičara Andrea Babeufa velika, klasična, lijepa vladarica Zinka Kunc-Milanov (1906-1989) i, naravno, Maria Callas (1923-1977) koja je otvorila novu stranicu u pristupu Belliniju na tragu njegovih prvih velikih interpretkinja Paste i Malibranove. Ulogu su poslije nje pjevale i snimile Joan Sutherland, Elena Suliotis i Montserrat Caballe, ali nisu postigle jedinstvena vokalnog izraza svojstvenog velikoj Grkinji. Slavne interpretkinje Amine bile su Adelina Patti (1843-1919), Luisa Tetrazzini (1871-1938), Lily Pons (1904-1976), Amelita Galli-Curci (1882-1963), Toti dal Monte (1893-1975) i, naravno, Callasova i Sutherlandova.

Bellini u Hrvata

O Belliniju u Hrvata teško je govoriti, jer ga osim Norme tako reći nije ni bilo. Dakako izuzimamo ovdje podatak da su talijanske operne družine u Adamićevu kazalištu u Rijeci od 1835. do 1844. izvele sedam Bellinijevih opera, ili da je Stalno njemačko kazalište u Zagrebu već 1835. izvodilo Tuđinku i Normu, te da su poznati hrvatski pjevači devetnaestog stojeća nastupali u Europi u Bellinijevim operama. Prvi hrvatski tenor Franjo Stazić (1824-1911) u Bečkoj je dvorskoj operi pjevao Pollionea i u Narodnom kazalištu u Budimpešti Elvina u Mjesečarki. Jedna od najvećih pjevačica druge polovice stoljeća Ilma de Murska (1834-1889) također je u Bečkoj dvorskoj operi i u Narodnom kazalištu u Budimpešti pjevala Aminu, a u londonskim kazalištima Drury Lane i Covent Gardenu Aminu i Elviru u Puritancima. Dugogodišnja prvakinja Opere u Stuttgartu Matilda Marlov (1829-1888) pjevala je Aminu i Giuliettu u Capuletima i Montecchima, a primadona opera u Münchenu i Berlinu i prva Wagnerova Eva u Majstorima pjevačima Matilda Mallinger (1847-1920) upravo je kao Norma koju je pjevala s nenavršenih dvadeset godina osvojila publiku i postala slavna. Ali kad je riječ o Bellinijevim operama u izvedbi hrvatskih opernih ansambala, njih je nedopustivo malo. Ivan pl. Zajc, koji za devetnaestogodišnja upravljanja Hrvatskom operom izveo pedeset naslova, uvrstio je u repertoar Normu 2. prosinca 1876. i Mjesečnicu 30. listopada 1877. i objema dirigirao. Prva je Norma bila Irma Ferenci pl. Vranović, a prva Amina Hermina Vojaček-Voinska. U prvim izvedbama tih opera sudjelovali su tenori Fran Gerbič i Josip Kompit, mezzosopranistica Matilda Lesić, bas Josip Kratohvil i bariton Josip Nolli. Poslije je prva školovana Hrvatica koja je djelovala u Hrvatskoj Marija Prikril udana Crnadak (1859-1944) pjevala Adalgisu u Normi i Aminu.

Normu je Zagrebačka opera ponovno uvrstila u repertoar 21. listopada 1939. pod ravnanjem Krešimira Baranovića i u režiji Tita Strozzija. Neprocjenjiv dobitak premijere bila je Zinka Kunc-Milanov, koja će 1943. postati slavna Norma Metropolitana. Ništa manje ugledni nisu bili ni njezini partneri Josip Gostič, Ančica Mitrović i Aleksandar Griff. Nakon rata Normu su uvrstile u repertoar Splitska i Riječka opera, a zagrebačka premijera pod ravnanjem Mira Belamarića i u režiji Vlade Habuneka 1980. donijela je nekoliko vrhunskih kreacija, među njima Normu Ljiljane Molnar-Talajić i Venete Janeve Iveljić i Adalgisu Dunje Vejzović. Tih je godina Norma bila i izvozna predstava zagrebačkog opernog ansambla kojom je oduševljavao publiku i takvih centara kao što su Berlin i Salzburg. Posljednja velika hrvatska Norma bila je Mirella Toić. Valja još spomenuti da je Osječka opera 1971. imala u repertoaru Mjesečarku sa Šteficom Petrušić u naslovnoj ulozi. Ostala Bellinijeva djela hrvatskom se općinstvu nisu ponudila, dakako, ne zbog toga što ih ono ne bi željelo, nego stoga što kazališne uprave nisu pokazale za to zanimanje. A ne može se reći da nije bilo pjevača, točnije pjevačica! Opojenost velikim orkestralnim zvukom kasnoromantičarskih i verističkih partitura priječila je da se uoče vrijednosti jedinstvene ljepote Bellinijeve melodije. I, ako se nešto u Hrvatskoj ne učini još tijekom ove sezone, bit ćemo valjda jedina zemlja u kulturnom svijetu koja u prigodi dvjestote godišnjice skladateljeva rođenja nije izvela nijednu njegovu operu!!!

Callas i Bellini

Posve prirodno da će svatko tko želi najpotpunije doživjeti Bellinija odabrati kao njegovu interpretkinju Mariju Callas, ne zbog prirodne ljepote njezina glasa, jer se za nj uistinu ne bi moglo reći da je izvorno lijep, nego zbog neizmjerna bogatstva izraza i jedinstvene sposobnosti da svakome liku dade posebnu, upravo za njega karakterističnu boju. Dvojimo jedino da li savjetovati Normu ili Mjesečarku, obje snimke iz 1955. godine.

Prve snimke Bellinijevih arija u interpretaciji Marije Callas — Casta Diva i arija Elvire iz Puritanaca nalaze se na ploči Cetra iz 1949. Tada dvadesetšestogodišnja umjetnica virtuozno vlada glasom (do visokog Es) i pokazuje rijetku sposobnost osmišljavanja ne samo svake fraze nego i svake pojedinosti unutar nje. Iz godine je 1950. živa snimka njezine Norme iz Mexica u kojoj je već jasno da Maria Callas u tumačenju te uloge postiže ono što je Bellini zacijelo htio od njezine prve protagonistice Giuditte Paste: veliku glasovnu pokretljivost i snažan dramski izraz, riječju, tražio je vrhunsku umjetnicu s najrjeđom vrstom ženskoga glasa: dramski sopran d'agilita — snažan glas s razvijenom koloraturnom tehnikom — ujednačena raspona od više od dvije i pol oktave. Godine 1953. tvrtka Angel izdaje Puritance, jednu u nizu opera što ih je Maria Callas ostvarila uz suradnju ansambla milanske Scale, pozornice njezinih najblistavijih uspjeha, i pod ravnanjem Tullija Serafina, dirigenta koji je uočio njezine neslućene mogućnosti u repertoaru ranoga talijanskog belkanta, u nj je uputio i oblikovao njezinu glazbenu i umjetničku osobnost. Budući da Elvira zbog svoje jednoznačnosti ne dopušta velike mogućnosti karakterizacije, Callasova je usredotočena na briljantno pjevanje. Partner joj je svojim lijepim sjajnim lirskim glasom Giuseppe di Stefano. Elviru je na sceni pjevala šesnaest puta.

Godine 1954. nastaje njezina prva studijska snimka Norme za EMI Seraphim, a 1960. druga za EMI Angel, u objema sudjeluje ansambl Scale i Serafin je dirigent. Različiti su joj partneri: Mario Filippeschi, Ebe Stignani i Nicola Rossi Lemeni na prvoj, Franco Corelli, Christa Ludwig i Nicola Zaccaria na drugoj. Teško je odlučiti se između tih dviju snimaka. U starijoj Maria Callas ima više vanjskog zanosa, više sjaja u glasu, više emfaze u pjevanju, na drugoj više suptilnosti u izrazu, dublju psihološku karakterizaciju i više unutarnje dramatike, što osobito dolazi do izražaja u drugom dijelu opere. Od prve Norme u Firenci u studenome 1948. prošlo je dvanaest godina, i ona je zaokružila i trajno definirala taj možda najsloženiji ženski operni lik, koji je najviše tumačila na sceni, devedeset puta, između četrdeset i sedam ostvarenih uloga. Corelli je snažniji i plemenitiji Pollione od Filippeschija, Christa Ludwig godinama, što znači i glasovnom svježinom, bliža karakteru Adalgise, premda se ne smije ispustiti iz vida da je Ebe Stignani vrhunski vokalist s istančanim osjećajem za stil. Rossi Lemeni impoznantniji je Oroveso. Izbor je stvar osobnog ukusa. Ja bih izabrala raniju snimku.

La Sonnambula za EMI je iz 1957. godine, s ansamblom Scale, ali pod ravnanjem Antonina Votta, s Nicolom Montijem i Nicolom Zaccariom. Upravo je nevjerojatno koliko je nježnosti, blagosti, iskrene poezije, gotovo transcedentalne ljepote ta tigrica unijela u lik mjesečarke Amine, kako bojom glasa i svim detaljima razlikuje dramski lik zrele žene, k tome i druidske svećenice, od lirskog lika seoske djevojke, a pritom se ne zadržava na gotovo eteričnom karakteru uloge, nego u nju unosi svu životnost stvorenja od krvi i mesa. Naravno, takva savršena vokalna i dramska karakterizacija plod je prethodne suradnje na premijeri u Scali dvije godine prije s dirigentom Leonardom Bernsteinom i redateljem Luchinom Viscontijem. Ljupkost i svježina mladosti izbija iz te njezine kreacije, i ona je uistinu neponovljiva u izvanredno riješenoj kompleksnosti svih zahtjeva što ih postavlja pred protagonisticu. Aminu je pjevala dvadeset i jednom.

Studijskih snimaka Bellinijevih opera nema više u diskografiji Marije Callas, ali ima mnogo živih snimaka, koje su gotovo sve objavljene i na CD-u. Il pirata iz 1959. predstavlja je u još težoj ulozi od Norme — kao Imogenu, koju je pjevala svega pet puta.

Marija Barbieri