Uspjela prizma teatarskih zbivanja

Uspjela prizma teatarskih zbivanja

Kalman Mesarić, Poker Baltazara Bodora ili Dugme na Fortune kapi: romansirana memoarska varijacija, Matica hrvatska Čakovec, 2000.

Kalman Mesarić, pisac najpoznatiji po drami Gospodsko dijete kojom postaje utemeljitelj našega pučkog teatra, prozom se intenzivnije bavio u kasnoj stvaralačkoj fazi, u kojoj, nakon zaokreta od modernizma i avangarde, potvrđuje realistički iskaz započet u doba međuraća. Roman Poker Baltazara Bodora nastaje sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, no prvi pokušaj objavljivanja odbijen je s obrazloženjem da roman ne govori o »radničkom pokretu i revolucionarnoj prošlosti«. Matica hrvatska u Čakovcu prigodom stote obljetnice rođenja objavila je taj roman, do sada čuvan u rukopisima, tek djelomično objavljivan u pojedinim časopisima.

Elementi bildungsromana

Žanrovsko određenje romana višestruko je — osnovna fabularna nit prati mladoga Baltazara Bodora, sina ugledna oca, slikara Melkiora, na njegovu putu odrastanja, odnosno preobrazbe iz neodgovornog, bahatog bonvivana u odgovornog pojedinca. Ovaj element bildungsromana izgrađen je unutar složenih obiteljskih odnosa, na gotovo glembajevskom sukobu mladog i starog Bodora, koji nadilazi puko generacijsko sučeljavanje šireći se na pitanja odnosa pojedinca prema tradiciji, koja podrazumijeva odnos prema obiteljskom podrijetlu, ali se očituje i u njihovim različitim stajalištima spram umjetnosti. Baltazar, niječući svoje podrijetlo, protiveći se svakoj ideji svoga oca, nastoji samostalno pronaći svoj umjetnički put. No, negacija svega tradicionalnog i konvencionalnog prijeći će i u negiranje svakoga ispravnog puta koji bi uključivao bilo kakav trud oko stjecanja bilo znanja ili novca, nerijetko skrećući i izvan zakona. Posve poremećenih vrijednosti, uvjeren da je upravo on »dugme na Fortune kapi«, do društvenog ugleda i bogatstva nastoji doći prevarama, društvenim vezama i različitim prečicama. Roman je izgrađen na opozicijama koje započinju tim dvama likovima, no uskoro se šire na čitavu galeriju različitih osoba, predstavnika raznolikih ideologija, društvenih pojava i slojeva, što roman iz područja obiteljskog seli u društvenu, socijalnu tematiku, a uključivanjem gotovo dokumentarističkih detalja iz života »kasnosecesijskog salonskoboemskog Zagreba« približava ga i povijesnom romanu.

Najkazališniji roman

Prikaz sukoba dvaju glavnih likova na dubljoj razini romana razvija se supostavljanjem njihovih društvenih kontakata i kretanja unutar određenih toposa. Privrženost trajnim vrijednostima i nesklonost eksperimentu staroga Bodora očitovat će se njegovim kretanjem u vrlo usku krugu ljudi, koji u romanu predstavlja moralno čvršći pol, te s vrlo malo mjesta radnje — također čvrstih točaka, dok će mladi Bodor u svojoj potrazi za uspjehom lutati i prostorno i u kontaktima s mnogobrojnim licima koja ulaze u njegov život, te tako širiti pozornicu i broj aktera ovog »najkazališnijeg romana novije hrvatske književnosti«. Baltazarova kretanja — horizontalna (od Beča do Zagreba, te unutar Zagreba po svim tadašnjim kulturnim punktovima: Kazališna Kavana, HNK, Corso i sl.), te vertikalna — po društvenoj ljestvici na kojoj susrećemo predstavnike šarolike i slojevite tadašnje zagrebačke društvene scene (od plemića, preko kavanskih hohštaplera, ruskih emigranata, sve do likova detektiva, špijuna, sobarica), Mesariću će poslužiti za vjeran prikaz Zagreba onoga vremena.

Vizija Hamleta

Kao važna tema, ujedno i veza s pridjevom memoarsko iz podnaslova, javlja se umjetnost, ponajprije kazališna, prožimajući sve slojeve romana, realizirana na razne načine, od ironična prikaza Baltazara kao univerzalnog umjetnika kojim pisac kritizira svako neutemeljeno bavljenje avangardom, preko brojnih tada aktualnih razmatranja o kazalištu — pa ćemo u Baltazarovoj viziji Hamleta (predstava izvan kazališnog prostora, izlazak iz pozornice-kutije, dokidanje rampe i statičnosti publike) prepoznati teoriju i praksu Maxa Reinhardta, s kojim je i Mesarić sam bio oduševljen. Posebno će zanimljivo biti piščevo obračunavanje s tadašnjim čelnim ljudima HNK-a, (iako u romanu ovi likovi ostaju bez osobnih imena, zavirivanje u povijest hrvatskoga glumišta upućuje na imena poput Julija Benešića, Branka Gavelle te Joze Ivakića) pa će u dijelovima u kojima Baltazar traži posao u matičnoj kući Mesarić s mnogo kritičke oštrine i ironije ocrtati unutarkazališne odnose i hijerarhiju, te općenito zagrebački kazališni milje, u koji su ulazile i veze kazališta sa svijetom s društvene margine, ponajprije zbog prilična utjecaja ruske emigracije na zbivanja unutar umjetničkih krugova uopće.

Slabije točke romana bit će u prikazu glavnoga lika čija će nagla preobrazba na kraju, bez dublje razrađene motivacije, djelovati neuvjerljivo i nategnuto, pa će neki epizodni likovi biti daleko zanimljivije i plastičnije prikazani. Nad formalnostilskim obilježjima romana dominira zaokupljenost moralno-idejnim slojem kao i pisanje kroz prizmu teatarskih zbivanja, pa će upravo ovi dijelovi predstavljati najveću vrijednost i kvalitetu te razlog zbog kojeg će roman naići na zanimanje čitateljstva.

Ljubica Anđelković