Tako to rade Slovenci

Tako to rade Slovenci

Na nedavno završenu 12. ljubljanskom internacionalnom filmskom festivalu (LIFF) međunarodni stručni žiri (njemački filmski povjesničar i dokumentarist Robert Fischer kao predsjednik žirija; danski scenarist Mogens Rukov, poznat kao osnivač danske Dogme, te slovenski filmski kritičar i scenarist Stojan Pelko), u natjecateljskoj sekciji Perspektive dodijelio je nagradu Vodomar (kristalna skulptura i novčani dio u vrijednosti 10 000 DEM) slovenskom filmu Kruh i mlijeko. Riječ je o prvencu mladog slovenskog autora Jana Cvitkoviča (scenarist i redatelj), koji je nedavno i u Veneciji dobio Zlatnog lava za najbolji film budućnosti u sekciji Novi teritoriji.

Oštro o Ničijoj zemlji

Jan Cvitkovič široj je publici poznat po izvrsnu slovenskom filmu U leru, za koji je napisao scenarij i gdje igra glavnu ulogu. Ekipa Cvitkovičeva filma nije ciljala na zadovoljavanje velike mase, jer se žanrovski obraća zahtjevnijoj, specifičnoj publici, što je vrlo nekomercijalan, čak rizičan potez. Riječ je o crno-bijeloj socijalnoj drami o liječenu alkoholičaru, koji već prvi dan nakon dolaska s liječenja završi u lokalnoj gostionici s vrećicom kruha i mlijeka. U glavnoj ulozi iskazao se odličan Peter Musevski (poznatiji po kazališnim predstavama), njegovu krhku i zabrinutu ženu vrlo je osjećajno odigrala Sonja Savić (povratak filmu nakon deset godina), a drogiranog i uvijek pijanog sina vrlo je dobro uprizorio mladi Tadej Troha (prvi put na filmu). Cvitkovič se hrabro upustio u obradu socijalne teme sa dna društva, problematike alkohola i droge na jednoj te ljubavi i ljudske topline na drugoj strani. To je metaforično prikazao na minimalistički način u nezahvalnoj crno-bijeloj tehnici i s igrom svjetlosti. Upravo takva, društveno prikrivana, svakidašnja priča, ukazuje na ozbiljnost filma. Zato nije jasno kako su profinjenu jednostavnost toga 68-minutnog filma mogle zaobići sve nagrade na travanjskom Festivalu slovenskog filma, u Portorožu, iako je oduševio kritičare. Činjenica jest da je Kruh i mlijeko festivalski film, jer Cvitkovič obiteljsku tragediju gradi polako i detaljno. Ne premalo, ne previše. I to je ono što je zanimljivo za festivalsku publiku, ali ne i za distributere, kojima je takva vrsta filmova veliki rizik.

U sekciji Perspektive natjecala su se 22 filma novih redatelju (autori prvenaca ili tek drugog filma), svi nagrađivani većim međunarodnim nagradama. Među njima bio je i već više puta nagrađivan koprodukcijski film, prvenac Danisa Tanovića Ničija zemlja, koji je ove godine u Cannesu dobio Zlatnu palmu za najbolji scenarij, a ni na Motovunskom festivalu nije ga zaobišla nagrada kritike. Usprkos silnim nagradama koje Tanovićev film dobiva na gotovo svim svjetskim festivalima, u Sloveniji ga kritika nije dobro prihvatila. Neki ga smatraju zbirkom stereotipa antiratnih filmova, te naglašavaju da nije dobro što se film ne odlučuje ni za jednu stranu, ili prigovaraju ciničkom prikazivanju UNPROFOR-a kao isključiva vanjskog krivca za nastavak ratne stihije (»Delo«), navodeći pritom »...Tanovićev prvenac razočarava na gotovo svim estetskim razinama...«. Za razliku od kritike, slovenska publika pokazuje veliko zanimanje za film, što pokazuju svakodnevno rasprodane projekcije u ljubljanskom Koloseju, gdje se film trenutno vrti. Naime, nakon otvaranja LIFF-a (otvoren je tim filmom), Ničija zemlja došla je u redovit program slovenskih kinematografa.

Monsunsko vjenčanje

LIFF ima još jednu natjecateljsku sekciju, Horizonte, u kojoj najbolji film izabire publika. Nagrada je Zlatni kolut, koji omogućuje distribuciju filma po Sloveniji. Između 24 filma prikazana u toj sekciji slovenska se publika odlučila za belgijski film Pet minuta slave Dominiqua Derudderea. Riječ je o simpatičnoj satiričnoj komediji, gdje nedarovita debeljuca, tatina miljenica, sanja o pjevačkoj karijeri. U tome joj na očajan i duhovit način pomaže i nezaposleni otac, koji kćerkicu nakon mučnih nastupa na karaokama radikalnim potezom lansira među televizijske zvijezde. Vrlo zabavna i proračunata sentimentalna priča o dobroćudnim malim ljudima i njihovim snovima o sjajnom životu koji donosi slava, i gdje poniženi i uvrijeđeni ipak na kraju pobjeđuju. Iskusni belgijski režiser Derudder tom katarzičnom pričom podsjeća nas na važnu činjenicu da moramo vjerovati u sebe. Prošle godine bio je nominiran za Oscara za strani (neengleski) film, a holivudski velikan Miramax za njega je već otkupio autorska prava. Novu inačicu filma namjeravaju umjesto u Belgiji snimiti u njujorškom Harlemu, a glavna pjesma odzvanjati će u ritmovima rapa.

U okviru iste sekcije bio je prikazan i ovogodišnji dobitnik Zlatnog lava za najbolji film, Monsunsko vjenčanje indijske redateljice Mire Nair. U živu šarenilu boja, s prepletanjem tradicionalne i moderne indijske glazbe i plesa, taj film pored zabranjenih priča mladih djevojaka razotkriva i problem dugo zatajivanih socijalnih tema (osobito na filmu) kao što su homoseksualnost i pedofilija. U trci za Zlatni kolut bio je i film nominiran za Zlatnog lava Kako je Harry postao drvo, koprodukcija (Francuska, Irska, Italija, V. Britanija) redatelja i scenarista Gorana Paskaljevića, koji je dobro kotirao na LIFF-ovoj ljestvici najboljih; odličan meksički film Pasja ljubav, Alejandra Gonzalesa Inarritua, koji je dobio već niz domaćih i svjetskih nagrada; zatim film Werckmeistrova harmonika s malo riječi i jakim slikama u režiji Mađara Bele Tarra, koji ga je snimao četiri godine. Bilo je tu još mnogo dobrih filmova, koji su slovenskoj publici i distributerima predstavljeni samo na LIFF-u, poslije više ne, osim spomenutoga belgijskog Pet minuta slave.

U sekciji Pretpremijere predstavili su se uglavnom najbolji ovogodišnji i prošlogodišnji filmovi većine filmskih festivala (24 filma), koje smo već u više navrata spominjali: ovogodišnjeg pobjednika Cannesa u režiji Nannija Morettija (glavna uloga) Sinova soba; francusko-austrijska koprodukcija Učiteljica klavira, psihodelična drama Michaela Hanekea, koji je u Cannesu osvojio veliku nagradu žirija, kao i nagradu za najbolju glumicu (Isabelle Huppert) i najboljeg glumca (Benoit Magimel); simpatična švedska komedija situacije Jalla! Jalla!, koju je na domaćem terenu vidjelo dvjestotinjak tisuća gledatelja; još jedan film nastao po pravilima danske dogme, romantična komedija Talijanski za početnike u kojoj se film napaja opuštenim glumačkim interpretacijama (ovogodišnja nagrada žirija na Berlinskom festivalu i nagrada FIPRESCI), a kao filmovi iznenađenja posljednje su dva dana prikazani Neobična sudbina Amelie Poulain, kontroverznog francuskog režisera Jeana-Pierra Jeuneta, te crno-bijela četverosatna ekstravagancija Japanca Shinjija Aoyama, koja je na prošlogodišnjem Cannesu senzacionalno odjeknula kao otkriće godine, te niz drugih festivalsko nagrađivanih filmova, koji su otkupljeni i moći će se vidjeti u redovitom programu slovenskih kinematografa neposredno nakon završetka festivala. U sekciji Posvećeno pod reflektore su postavili kontroverznu francusku režiserku Claire Denis i šest njezinih filmova, između kojih je i Čokolada, koji je 1988. nominiran za Zlatnu palmu. Sekcija Fokus usmjerila se na Latinsku Ameriku i omogućila pogled u kinematografiju Argentine, Meksika i Brazila. Zbog sve većeg zanimanja za produkcije jugoistočne Europe organizatori su ove godine uveli novu sekciju Jug-jugoistok, u koju su uvrstili dva hrvatska filma (Blagajnica hoće ići na more Dalibora Matanića i Nebo, sateliti Lukasa Nole), dva jugoslavenska filma (Nataša Ljubiše Samardžića i Rat uživo Ratka Bajića), odlično napravljen glazbeni film Emira Kusturice u njemačko-talijanskoj koprodukciji Superosmice, te grčki film Rižoto u režiji Olge Malee.

Zanimljivost ovogodišnjeg LIFF-a popratni je trodnevni Simpozij o teoriji u filmskim školama pod vodstvom Igora Koršiča, na kojem je sudjelovalo dvadesetak međunarodnih profesora filmske i scenske umjetnosti.

Jačanje ugleda

Tako bogata filmska ponuda (više od sto filmova) sa suptilnom mješavinom porodičnih, nasilnih, imigrantskih i seksi filmskih pustolovina probudila nam je maštu, raznježila nas, razbjesnila, a svakako razbila holivudsku stereotipiziranost. Prema riječima programskog odbora, LIFF-u raste i ugled u svijetu, što znači da imaju lakši pritup najvrućim, najekskluzivnijim festivalskim filmovima. To uzrokuje porast kvantitete i kvalitete, zato je od ove godine festival uvršten među festivale natjecateljskog tipa, koji je dobio i međunarodni žiri. LIFF nastoji ispuniti prazninu u slovenskim kinematografima, prikazivanjem brojnih kvalitetnih filmova manje poznatih autora i produkcija. To im je i glavno mjerilo, filmovima koji su nepravedno zapostavljeni na velikim festivalima omogućuju prikazivanje u natjecateljskoj sekciji Perspektive. Pri tome daju prednost filmovima sa suvremenom tematikom, koji se dotiču aktualnih društvenih problema, kako bi se gledatelj lakše poistovjetio s (anti)junacima filma. Takvim se kriterijem LIFF uvrštava među festivale što udružuju informativnu vrijednost s kreativnim stvaranjem programa koji otkriva nove darovite umjetnike.

Kao što kaže direktorica festivala Jelka Stergel u Programu festivala »...Svjesno smo uzimali radove koji su na prvi pogled izgledali nespretno, nedorađeno, ali su izražavali bogato životno iskustvo...«.

Neda Galijaš