Tajna glumatanja

Gluma u trakavici Ljubavnici punog mjeseca na Nov@ TV

Brljajući simo-tamo po ono malo programa što ih hvata moj nesatelitski i nekabelski opskrbljen televizor, zatekao sam se usred španjolskogovorne sapunice na Novoj TV. Fascinirano sam ostao zagledan: posve mi se činilo nevjerojatno da još igdje postoji takva karikaturalna gluma, i to tako sustavno i sveopće provedena kao u venezuelanskoj trakavici Ljubavnici punog mjeseca (Amantes de Luna Llena). Dodatno je bilo moje čuđenje da se to otkupljuje, prikazuje, a još veće što to vjerojatno privlači dostatan broj gledatelja — jer riječ je o međunarodno uspješno distribuiranoj sapunici, kako sam to naknadno provjerio.

Kako je čuđenje izvrstan poticaj na istraživanje i razmišljanje, nisam mogao odoljeti napasti da ispitam mjeru i prirodu glumatanja u seriji, a potom da odgovorim na nehotična pitanja što su se krila iza čuđenja: zašto se uopće javlja tako stilizirana gluma, zašto se održava i gleda, je li podcjenjivanje te vrste glumatanja, kojemu sam i ja sklon, kulturalno korektno (pitanje koje se samo po sebi nameće u doba zaplavljeno pokretom korektantstva)?

Serijal Ljubavnici carstvo je hipertrofirane gestikulacije, mimike, poza i poznih pokreta. I to ne samo u trenucima uzbuđenja — a njima je zasićena gotovo svaka scena — nego i u najbezazlenijim rutinama. Recimo, konvencionalno konverzacijsko popunjavanje karike u razgovornom lancu — tek toliko da ne bude šutnje — glumičinom napomenom da se trebaju popeti na šesti kat Astrid Carolina Herrera (fakinsko-naivno-izravna La Perla) popraćuje širokim zamahom ruke prema gore, otklonom glave u stranu, pućenjem usta uz izvrtanje očiju na gore u suprotnom smjeru od smjera geste — kao da je riječ o iskazu najveće beznadnosti pred udarom nesmiljene sudbine.

Zapravo je univerzalno tako u ovom serijalu: sve glumice i glumci kao da se natječu u hipertrofiranoj ekspresivnosti: lamatanju rukama, gumenu grimasiranju, pozerskom stiskanju usana ili u patetično zamrznutu poluzijevu, retoričko demonstrativnom držanju tijela uz nagle eksplozije agresivnih pokreta...

Zadani ili izabrani stil

E sad, riječ je o glumi koju ćemo gotovo automatski procijeniti kao amatersku, diletantsku. Pouzdan indikator diletantizma upravo je ta trajno povišena ekspresivnost kakvu prakticira glumački sastav Ljubavnika, čak i u onim mirnim dramskim trenucima u kojima jedino što se ima izraziti jest duševni mir ili barem mirna rutina. Diletanti stalno glume u petoj brzini uvjereni da bez jake ekspresivnosti njihovo ponašanje na sceni neće biti shvaćeno kao prava i puna gluma, odnosno da se bez toga neće razabrati duševnost lika.

Stvar ipak nije tako otpisivački jednostavna.

Ali, ako se hipertrofirana ekspresivnost uzme kao zadani ili izabrani stil, a ne tek kao zabluda nevještih (ili nedovoljno vještih) glumaca, tada ćemo morati malo preispitati podcjenjivačku procjenu glume u Ljubavnicima.

Naime, gestikulacija u Ljubavnicima nije formulaično sputana, nego predmetom individualne razrade i očigledne invencije svakoga glumca. Iako sve to na jednoj razini izgleda jednako pretjerano, konkretna pretjeravanja imaju izrazito diferencijalne crte. Na izbor gestikulacija nekog glumca utječe npr. tipski društveni status lika koji igra (repertoar gesta dopustivo danoj društvenoj ulozi), utječe karakter koji treba ocrtavati (je li mlad ili star, je li brbljav ili suzdržan, je li karakteran ili podao...), ali i očigledna potreba da lik obilježe kao uočljivu idnividualnost — individualiziranim gestama, mimikama i pozama. Nikako se, zato, ne može reći da glumci i glumice Ljubavnika glume svi jednako, jedni kao drugi — oni se ozbiljno i uglavnom uspješno trude razlikovati, razviti posve individualna mimičko-gestualna obilježja što bi trebala glumački individualizirati lik. Ako je nedostatak glumačke diferencijacije obilježjem diletantizma, to očigledno nije slučaj s Ljubavnicima. Ako i jesu artificijelni, ta je artificijelnost tlom njegovane različitosti, diferencijacije — onako kako je to s artificijelnošću, recimo, odnjegovana opernog pjevanja.

Time još nismo otpisali prigovor diletantizma. Naime, prekretno je pitanje ima li ta karakterna diferencijacija veze i s dramaturškom diferencijacijom, s činjenicom da se situacije međusobno razlikuju — po društvenom svojem profilu, po emotivnom tonusu — i da situacijska promišljena gluma mora biti prikladna različitim profilima situacija. Diletantizam ne razlikuje dramske situacije međusobno, nego ih uzimaju kao da su sve jednako emotivno povišene, kao da se u svakoj lomi njihova duša i sudbina. Povišena ekspresivnost obilježja je Ljubavnika, kako sam polazno utvrdio, ali je li ona doista tek posljedica diletantizma?

Sapunice su tipski, pa tako i Ljubavnici, obilježene probirom emotivno prijelomnih situacija i njihovu zgušnjavanju u dvadeset-tridesetminutni nastavak — gotovo stalne duševne napetosti. U dnevnim serijalima vrlo su rijetke emotivno neutralne radnje — obično se javljaju kao tek kratki posrednički prijelazi iz jedne napregnute situacije na drugu. Priroda je sapunice ona koja traži emotivno povišenu glumu kako bi ta svakoj situaciji dala onu traženu emotivno povišenu melodramsku strukturu koja je tako karakteristična za dnevne trakavice.

Ali, ostaje pitanje, zašto to ljudi trpe iako se stvar protivi normama koje uspostavljaju podjednako standardni repertoarni filmovi, višestandardni serijali i serije koji se paralelno mogu gledati?

Evo nekih priručnih odgovora.

Stilizacija i uvjerljivost

Prvi je u jednostavnoj (iako naizgled paradoksalnoj) činjenici da ma koliko god glumački i prikazivački realizam bio odomaćen, standardom, ostaje trajna potreba da glumu razlikujemo od životno posljedična ponašanja. Ostaje potreba da imamo signale da je riječ tek o glumi, a ne o zbiljskom ponašanju. Te signale u realističkom igranom komadu pruža opći strukturni kontekst u kojem možemo pronaći obilje signala da je riječ upravo o izrađevini, artefaktu — tek prikazu života, a ne životu samome, pa da je onda i svaki sastojak — i ponašanje likova — tek gluma. Ali, takve signale artefaktualnosti povijesno uporno znade pružati i sama gluma — i to upravo osobitim ritualiziranim prenaglašavanjem u strukturi mimike, gesta, poza... Ritualizirana stilizacija signal je glumstvenosti i ona je oduvijek bila vitalnim sastojkom svih glumačkih stilova, a osobito je bila jaka u kazališnim i filmskim počecima. Ona je, uostalom, zadržana kao indikacija i obilježje pojedinih žanrova (npr. groteske, komedije).

Drugi je razlog u činjenici da se — čak i u kontekstu predominantnoga standarda realizma u glumi — navikavamo na stilizaciju ako je sustavno prisutna i ako nije prepreka diferencijaciji koju traži gledateljski interes. Karikaturalno stilizirana gluma može te u prvi mah zasmetati, ali ako je situacija intrigantna pa ti veže društvenu radoznalost, a stilizacija pridonosi karakterizaciji likova i njihove situacije, prihvatit ćeš je i možda čak i prestati opažati njezinu nadnaravnu namještenost. Hipertrofirana gluma postat će nerazlučivim sastojkom povišena tonusa predočavanih dramskih situacija, a ne više znakom osobite neprirodne glume. Gluma koju bi inače držao karikaturalno autoreferencijalnom postat će izrazito uvjerljivom.

Čovjek ne mora biti poklonik, pa ni trpitelj sapunica, ali one nisu bez vraga. I to nisu bez onoga vraga koji je u temelju i najviših umjetničkih dosega.