Suptilno žensko pismo

Suptilno žensko pismo

Na jednoj staroj Jugotonovoj ploči na koricama s bijelim cvjetovima ivančica i jednim žutim gerberom neobično postavljenim u kosi, jednostavno piše Gabi — usred tog cvijeća njezino je nasmiješeno lice i blagi pogled poluzatvorenih očiju, sve u sivo-bijelim tonovima. Isti znak prepoznavanja — istu jednostavnost, dosljednost samoj sebi, blagost, ženstvenost i ozbiljnost, isto jednostavno ime — Gabi — sve to ostaje znakom prepoznavanja i danas, jednako nam govoreći kao i prije tridesetak-četrdesetak godina, danas kada ponovno slušamo njezine stare snimke ili kada ju vidimo na rijetkim nastupima na pozornici. Na Jugotonovoj ploči popratni tekst napisao je slavni hrvatski pjesnik Zvonimir Golob. To ne treba čuditi, jer Gabi Novak je još onih slavnih dana zagrebačke škole šansone sredinom šezdesetih godina nastupala na prvim festivalima šansone, pjevajući na primjer prekrasnu Golobovu pjesmu Grlice u šumi što ju je uglazbio i aranžirao Arsen Dedić, a što se nalazi zabilježeno i na Albumu 1. Zagrebačka škola šansone br. 2, izdanom 1976. godine, ili sjajnu šansonu Ivice Krajača Još uvijek u aranžmanu Stipice Kalogjere, koja se nalazi na prvoj long-play ploči ove Jugotonove serije posvećene šansoni, kao i na onoj samostalnoj ploči s cvijećem na koricama. Na toj ploči nalaze se i Pusti me da spavam Arsena Dedića i Željka Sabola, Dedićeve Adrese moje mladosti i Vino i gitare što ih je uglazbio i aranžirao Stipica Kalogjera. Sve ove pjesme i mnoge druge naći ćemo na CD-u Gabi Novak Retrospektiva, što ga je uredio Siniša Škarica, a izdao Croatia records 1993, s presnimkama sa Jugotonovih ploča izdanih od 1958. do 1991, upotpunjenim novom pjesmom Arsena Dedića snimljenom u veljači 1992. Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi.

U izdanju Orfeja iz 1997, ponovno pod ravnateljstvom Siniše Škarice, Gabi snima Adrese moje mladosti ponovno s nizom hitova i nezaboravnih ostvarenja od ranih pa sve do konca šezdesetih godina, jednu snimku iz sedamdesetih (prekrasna Intima Miljenka Prohaske) i nekoliko skladbi iz devedesetih godina iz vrsnoga pera Arsena Dedića.

Suzdržana senzualnost

Među najbolja njezina ostvarenja svrstavaju se dakako pjesme njezina supruga Arsena Dedića, koji je poznaje u dušu i uvijek je znao i zna napisati ili skladati pjesmu primjerenu njezinoj ličnosti, njezinoj suzdržanoj senzualnosti, ženstvenosti i ležernosti, toplini njezina intimnog obraćanja drugome, koje se nikada ne razotkriva u potpunosti, ali se iskreno obraća svakom pojedincu u trenutku dok je sluša. U tome leži tajna dojmljivosti velikih ženskih interpretkinja šansone, jazza ili zabavne glazbe, skrivena ljepota senzibilnog i suptilnog ženskog pisma, po kojem je Gabi Novak na našoj glazbenoj sceni jedinstvena.

Kao da je stigla »vlakom iz neke strane zemlje« u ovu našu sredinu (a doista i jest), kako je to davno zapisao Golob, pa to treba shvatiti kao metaforu začudnosti njezine pojave. Donijela je sa sobom drukčiju nježnost i ženstvenost, jednostavnu ozbiljnost i predanost te izrazitu individualnost i potpuno pripadanje pjesmi koju pjeva. Iako ne piše tekstove, niti ne sklada, ona pripada onim rijetkim interpretatorima, kakva je recimo u francuskoj šansoni bila Juliette Greco (iako u posve drukčijoj sferi izražajnosti), koja pjevajući postaje autorom svega što pjeva. Ona pjesmu posvaja, njezin sadržaj i emocionalnu poruku živi svom puninom svojeg bića i zato je njezina interpretacija toliko drukčija, zato su je kritičari s pravom nazivali estradnom umjetnicom i svrstavali je u kulturnu sferu estrade, a ne u onu pomodnu zabavno-glazbenog izričaja kratka daha. Suzdržana u gesti, pomalo promukla glasa toplih modulacija i nevjerojatne melodioznosti, ona je ponajprije emocionalno biće, koje pjevajući osjeća i zato tako postojano dugi niz godina jednako osvaja srca publike.

Jednostavna otmjenost

Sve to ne treba čuditi imajući u vidu njezinu glazbenu edukaciju, njezino stasanje kasnih pedesetih godina uz slavne jazz-muzičare, kada je s njima nastupala na jam-sessionima u zagrebačkom Ritz baru, gdje je svirao i legendarni Satchmo, John Lewis, Gary Burton, Boško Petrović i Zagrebački jazz kvartet, Ozren Depolo... kako je sama zapisala na svom CD-u Retrospektiva, ili koncerata u kazalištu Komedija s B. P. Convention i prijateljima... Ne treba zaboraviti ni njezine sjajne nastupe na tadašnjoj zagrebačkoj televiziji u režiji nezaboravnog Angela Miladinova, u doba kada su šansona, jazz i dobra pjesma bili pravilom ponašanja. Sve je to formiralo Gabi Novak u osebujnu i nadahnutu pjevačicu koja nikada nije posezala za jeftinim efektima, nikada nije bila podložna trenutačnoj modi, nego je utjelovljavala najbolje što je određeno vrijeme kreiralo kao svoju kulturnu sliku — čak i u zabavnoj glazbi, kao i u modi — suzdržanoj i odmjerenoj u svojoj jednostavnoj otmjenosti. To je jednostavno odgovaralo njezinu biću, to je bila ona — i takva — vjerna sebi ostala je sve do danas. No Gabi zaslužuje više od dva CD-a (od kojih je »Orfejev« rasprodan). Svakako nam sada preostaje očekivati bogato opremljeno izdanje njezinih najboljih snimaka, sa svim relevantnim podacima, s dokumentacijom i fotografijama, kakvo se, čini se uskoro, planira u ediciji Perfekt Music Croatia recordsa, u nizu luksuznih izdanja povijesti naše zabavne glazbe što ih je nedavno pokrenuo te ih s velikim entuzijazmom uređuje gospodin Siniša Škarica.

Nada Vrkljan-Križić