Spomenik

Ni na što naši ljudi ne reagiraju tako neuralgično kao na spomenike. U životu svakoga grada najveća se prašina podiže i najveće uzbuđenje postiže onda kad se počne nešto događati oko nekog spomenika: kad ga požele podići, srušiti ili premjestiti. Tada se građani usplahire, stanu pisati pisma novinama, prorade strasti, i više nitko ne zna što će se sve iz takve situacije izleći. Inače možete te građane na razne načine vući za nos, možete ih varati i kinjiti, ali ako taknete u spomenik, jao i pomagaj: nećete imati mira ne mjesecima, ne godinama, nego desetljećima.

U potrazi za uzrocima tolike brige za spomenike, mogao bi čovjek doći na svakakve zanimljive misli o našem mentalitetu. Mogao bi, recimo, zaključiti kako smo mi neka osobito estetizirana nacija, kako nas silno pogađa izgled kakva kipa, njegov usklađen ili neusklađen odnos prema uličnom okolišu, pa smo zato osjetljivi na sve što se oko njega radi. Spomenik je, naprosto, umjetničko djelo, a mi kao suptilne dušice na sve u vezi s njim smjesta reagiramo.

Ali, zanosi se onaj tko tako misli. Jer, treba samo pogledati kako izgledaju naše ulice, kako su katkada prljave, zapljuvane, zapuštene, i treba uočiti kako to nikome ne smeta. Treba zapaziti kako se često ljudi ružno odnose jedni prema drugima (čak i onda kad se spore oko kakva spomenika), i kako ni to nikome ne smeta. I, tada se dolazi do zaključka da estetski osjećaj nipošto nije uzrok naše silne vezanosti za spomenike.

Ako nije on, možda je onda osjećaj za povijest? Mi smo, naime, s tom poviješću stalno imali nekakvih okapanja: ne samo da smo u njoj uglavnom obrali bostan, nego je bilo problema i oko njezine interpretacije, oko toga što je ona značila i što nam je donijela. Još i danas na sva usta raspravljamo o tome koji je smisao nekih događaja iz naše prošlosti, i nikako da se složimo. Spomenici su, s druge strane, upravo obilježja povijesnih ljudi i događaja. Možda se mi zato toliko uzbuđujemo oko njih? Pomaknuti ili premjestiti spomenik (ili podići novi) znači jednostavno promijeniti tumačenje povijesti, pa mi možda zato tako plahovito reagiramo uvijek kad je spomenik u pitanju?

Bojim se da nije ni to posrijedi. Bojim se da mi svoju povijest zapravo ne poznajemo i da baš zato o njoj toliko i raspravljamo. Tko ne vjeruje, neka u Zagrebu — na uglu Mesničke i Ilice — upita prolaznike tko je bio Andrija Kačić Miošić, pa će vidjeti što će čuti. Ili, neka u Splitu upita što je zapravo uradio Grgur Ninski, pa će imati priliku da se zabrine. I da uvidi kako povijesno značenje spomenika nipošto nije ono što nas uzbuđuje.

A ako nije ni jedno ni drugo, onda što je? Ja bih rekao da je stvar u tome što kod nas spomenici imaju posve drugu svrhu nego drugdje. Drugdje su oni biljezi prošlosti, i imaju cilj da na nju podsjete (da na nju spomenu, reklo bi se). U nas su pak spomenici okrenuti prema sadašnjosti, i cilj im je da u toj sadašnjosti obave nekakav posao. Onaj u čiju se čast spomenik podiže — i koji je na njemu možda i prikazan — tu je zapravo najmanje važan, i na njega jedva da itko i misli; misli se uvijek najviše na suvremenike, bilo na istomišljenike, bilo na neprijatelje. Stvar pri tome može imati različite oblike.

Prvi je od njih kad se spomenikom šalje nekakva poruka. Taj slučaj lijepo reprezentira Šenoina figura na uglu Vlaške i Branjugove ulice U Zagrebu. Ona je podignuta potkraj osamdesetih, u ono doba kad se po Jugoslaviji već naveliko mitingovalo i kad se vidjelo da će biti velikoga zla. Šenoin brončani lik odašiljao je onima tamo poruku o našem europejstvu, o našoj kulturi i o spremnosti da se na tu kulturu oslonimo u svakoj nevolji. Zato se na otkrivanju toga spomenika okupilo sto tisuća ljudi. A od njih barem polovica nije nikad pročitala ni jedan jedini Šenoin redak.

Drugi je primjer kad biva važno tko podiže spomenik i zašto. Taj slučaj imamo s Marulićevim spomenikom kod stare Sveučilišne knjižnice. Tim je kipom tadašnja vlast htjela pokazati svoju brigu za baštinu, oporba joj je pravo na tu brigu (i kvalificiranost za nju) željela osporiti, i tako su pale najteže riječi i potegnuti su svakakvi argumenti. Pri tome je i Marulić dobio po ušima: oni koji su bili protiv toga spomenika raspalili su ponekad i po pjesniku, a oni koji su spomenik branili često su to činili tako da bi pjesniku bilo bolje bez te obrane. Kad je došlo do smjene vlasti, spomenik su istoga časa i jedni i drugi zaboravili.

Može se, doduše, dogoditi i da spomenik ne biva podignut radi sadašnjosti, nego radi onoga tko se njime proslavlja, ali to je sasvim rijetko. Primjer je Ujevićev spomenik u Varšavskoj ulici. Dok su hvalitelji Šenoina spomenika tvrdili kako on dobro stoji u prostoru, dok su kuditelji Marulićeva spomenika tvrdili kako on loše stoji u prostoru, u slučaju Ujevića jedva da je itko išta rekao o toj temi. A jasno je i zašto: Ujević nije nikome ni prijatelj ni neprijatelj, njime se ne može ništa ni afirmirati ni osporiti, ne može se poslati nikakva poruka. Pa da ga sutra skinu, jedva da bi tko opazio. Ali, neće ga skinuti, upravo zato što nitko ne bi opazio.

O tome je, naime, uvijek i riječ. Spomenik je u nas svagda radi nekoga, on mora biti nekome pod nosom: neprijatelju da ga ljuti, a prijatelju da ga veseli. Ako se ta svrha ne može postići, onda spomenik nema smisla. A u situaciji u kojoj spomenik nije interpretacija prošlosti, nego intervencija u sadašnjosti, silno je važno i njegovo podizanje i njegovo rušenje, a i njegovo pomicanje. Jer, riječ je svagda o vrlo opipljivoj političkoj koristi ili šteti. Vrijedi to čak i onda kad na spomeniku nije nikakva povijesna ličnost, nego, recimo, Sveti Juraj, ili kakva apstraktna forma. Spomenik uvijek mijenja sadašnjost, i zato se naši spomenici podižu uz velika višedecenijska natezanja, a ruše se dinamitom, gnjevno i nepovratno.

I zato se naši građani toliko žeste na ono što golubi imaju običaj raditi po spomenicima. Jer, kad bi golubi to činili po uspomenama, po prošlosti, još bi se i dalo nekako podnijeti. Ali, oni to — zbog uloge spomenika u našem životu — čine po sadašnjosti, po aktualnim političkim, društvenim i kulturnim idejama što ih spomenik simbolizira. Možda su zato te ideje u nas tako često usrane?