Slaba knjiga

Slaba knjiga

Hanif Kureishi, Gabriel's Gift, Faber and Faber, London, 2001.

Autor hitova poput My Beautiful Launderette, The Buddha of Suburbia ili The Black Album, ovaj je put odustao od crnoga pesimizma i priču o traženju sebe u adolescenata i odraslih začinio nekarakterističnim hepiendom, u romanu koji bi mogao razočarati sve one koji su voljeli dosadašnju Kureishijevu prozu.

Gabriel's Gift govori o čuđenju mladca u svijetu iracionalnih i neuravnoteženih odraslih gubitnika, ponajprije vlastitih roditelja. Priča počinje s petnaestogodišnjim Gabrielom, koji se odjednom nalazi u ruševinama njihove veze — Christine, nekada krojačica za rock-bendove sedamdesetih, izbacila je iz kuće svog nevjenčanog muža Rexa, bivšeg rock-basista, čiji je najveći trenutak slave sedamdesetih iznenada prekinut kad je u vrtoglavo visokim petama i ukrašen šljokicama tresnuo nasred pozornice i slomio gležanj. Ostatak Rexova života sastoji se od evociranja uspomena na slavne dane s Lesterom Jonesom, književnim dvojnikom Davida Bowieja, i pokušaja da preživi bez rada. Christine je Rexa zamijenila istočnoeuropskom au-pair djevojkom što čuva Gabriela, koji tijekom romana luta između majke i oca kroz London koji više ne prepoznaje.

Simboličan korak

Pri tome otkriva svoj dar, jedini je problem u tome sto u lavini darova koji zasipaju Gabriela čitatelj gubi nit o tome u čemu se on zapravo sastoji — Gabriel naime ima dar da razgovara sa svojim mrtvim bratom blizancem, ima vizualni dar koji od njegovih crteža stvara fizičke predmete, što se nakon prvih stranica tijekom knjige neobjašnjivo više nikada ne spominje, a na kraju Lester Jones u Gabrielu prepoznaje srodnu dušu i daje mu konkretniji dar, sliku, koja će iz njegovih roditelja izvući najniže materijalističke instinkte. Dok za Gabrielove roditelje ona znači izlaz iz financijske rupe, za Gabriela je to simboličan korak u prepoznavanju vlastitog talenta.

U svakom slučaju, upravo će posljednji dar dovesti do ujedinjenja roditelja i pronalaženja pravoga puta za Gabriela — Christine napušta mladoga ljubavnika i vraća se Rexu, on pak odustaje od nostalgije i pretvara se u neku vrstu petparačkog gurua, pronašavši vokaciju kao učitelj glazbe za djecu bogatih, dok Gabriel, konačno siguran da je predodređen za umjetnost, počinje snimati svoj prvi kratki film. Kao u svakom pravom hepiendu, neće izostati ni vjenčanje.

Ova simpatična priča o rušenju i ponovnoj izgradnji međuljudskih odnosa te (u Rexovu slučaju) vrlo sporu sazrijevanju, doduše sliči tipičnoj polaznoj točki Kureishijevih romana, ali ovaj put nije dovedena do kraja. Na nešto više od stotinjak stranica autor likove ne vodi od premise do logičnog kraja, nego pušta da radnja vrluda od lika do lika ne udaljujući se ni u jedan, i to uglavnom preko dijaloga koji prečesto ne funkcioniraju u pokretanju radnje, nego na trenutke sliče ispisu kakve radiodrame. »Daj mi pusu, Gabriele. — Evo odmah. Cmok. — Hvala.«, jedan je od primjera konverzacija koje priču o Gabrielovu sazrijevanju u umjetnika čine neuvjerljivom.

Multietnički London

Na kraju krajeva, nešto nedostaje — dok je u drugim Kureishijevim romanima jedan od glavnih likova bio i multietnički London, u čiju su konfliktnu srž zaranjali njegovi autsajderi, u ovoj tankoj knjižici Kureishijevi uobičajeni ekscentrici ne služe više stvaranju cjelovitosti romana, nego ostaju tek nedovršene karikature — i dadilja prestravljena Londonom i opsjednuta stvaranjem zaliha hrane, i homoseksualni vlasnik muzičkih cafea i ružičastog pokućstva, i pakistanska filmska zvijezda. Sve u svemu, ova, za ljubitelje Kureishija vrlo slaba knjiga, ostavlja dojam tek skice za neki budući, još nedovršen roman.

Iva Krtalić-Muiesan