Sicilijanac

Sicilijanac

U velikom skladištu u predgrađu Trsta vladala je uobičajena jutarnja gužva bez obzira što je bila nedjelja. Dvadesetak radnika sortiralo je ribu u kašete pune leda koje su viljuškari tovarili u kamione. Vika radnika miješala se s bukom motora, a miris ribe širio se uokolo pomiješan s ispušnim plinovima vozila. Voda se cijedila s drvenih stolova po betonskom podu po kojem je bez gumenih čizama bilo pogibeljno hodati. Sunčeve zrake teško su se probijale kroz neoprana stakla.

Iz male kancelarije na kraju skladišta izašao je smiješan čovječuljak te se podbočio rukama o metalnu ogradu i zavikao:

— Luigiii! Telefonoooo!

Od buke nitko ga nije čuo pa se žurnim koracima uputio niza stube i krenuo prema sjedokosom postarijem čovjeku koji je, držeći lulu u ustima, pjevušio i tresao led na ribu.

— Luigi! Cretino! Porca miseria! Telefono!

— Cretino ti u gaćama, piccolo. Što se dereš, Tasca?

— Signore Luigi, telefon za vas!

— Tako je već bolje. Malo poštovanja nije naodmet. Još uvijek takve kao ti mogu jednim prstom poslati u bolnicu!

— Oprostite, signore Luigi, ali ja sam ipak vaš šef.

— Šef je bio tvoj tata, a ti si imbecile! Capito?

— Si, signore Luigi, grande imbecile.

— No grande, piccolo imbecile. U ovu moju lulu stane više mozga nego što ga ti imaš.

Gipkim koracima neprimjerenim za njegove godine Luigi krene u kancelariju.

— Pronto! Tko gnjavi?

— Marko ovdje, stari moržu. Stigli smo.

— Marco, blažena djevice, mio Marko! Kad ste stigli? — Prije sat vremena. Dođi po nas.

— Gdje se nalazite?

— U baru kod Giovannia u centru.

— Stižem za jedan sat. Žurit ću koliko mogu!

— Polako, stari. Nemoj slomiti nogu. Imamo vremena do podneva. Adieu!

— Chiao, sine, čuvaj se žena i policije.

— Bez brige, mirni smo kao preparirane ribe.

Luigi spusti slušalicu i sretne se sa pogledom punim mržnje i straha.

— Što buljiš, Tasca. Da ti je otac, živ sada bi dobio po guzi zbog prisluškivanja.

— Nemojte tako, signore Luigi. Moj otac, blažen bio na nebesima, jako vas je cijenio.

— Naravno, bio je veliki čovjek, za razliku od tebe. Najveći krijumčar u cijelom Adriaticu. A ti si mala plašljiva lignja koju trpim zbog uspomene na tvog oca. Uostalom, čuo si, moram ići u grad. Uzet ću tvoj auto. Reci dečkima da prirede opremu u podrumu i brod za prijevoz specijalnog tereta. I nemoj se usrati! Ajde, gubi se!

— Ndaaa, biti će sve spremno, — plašljivo prozbori Tasca te izađe pognute glave.

Luigi pokupi ključeve sa stola, skine gumenu pregaču i čizme, otvori hladnjak, zgrabi dva Red Bulla te obuvši cipele otrči do dvorišta, gdje uđe u bijelu Chromu koja uz cviljenje guma izleti na cestu. Vozio je temperamentno pa se ubrzo našao u centru gdje je bila uobičajena prometna gužva. Teško se probijao kroz gusti promet. Trebalo mu je prilično vremena do maloga bara u samom središtu grada blizu obale u tihoj uličici blizu glavne prometnice. Bučno je otvorio vrata i pogledom potražio poznato lice. U kutu za stolom sjedila su dva muškarca i pila čaj. Odmah je prepoznao krupnu, mišićavu osobu s ožiljkom. Preko puta njega sjedio je crvenokosi, pjegavi, visok i mršav muškarac. Luigi priđe stolu pa snažno lupi Marka po leđima.

— Stari, još uvijek imaš snage. — Marko, se okrene i zagrli Luigia koji samo što nije zaplakao od sreće.

— Blažena djevice, Marko, pa ti si pravi medvjed. Otkada se nismo vidjeli. Postao si pravi muškarac. Sine moj jedini, srećo tatina.

— Ajde, stari, ne slini, mislit će ljudi da smo si u rodu.

— A zar niste? — prozbori crvenokosi.

— Naravno da nismo. Umro bih od srama da mi je otac digić. Šalim se, ajde Luigi, sjedni i popij nešto s nama.

— Pijem samo s muškarcima, a vidim vas djecu kako pijete čaj. Giovanniii! Donesi dvije kamilice za bambine i jedan Red Bull za signora Luigia!

— Ha, starac pije sokove. Što je, otpali ti zubi, Luigi?

— E, mio Marko, godine su tu i ja ih se ne stidim. Prošlo je vrijeme ruma i vina. Držim se svoje lule i sexa, a i to sve rjeđe, capischi?

— Ne seri, Luigi. Dobro se držiš. Kako posao? Gdje je Tasca?

— Posao ide kao blesav. Krijumčarenje je ponovno procvjetalo, i to s Croatiom. Imamo četiri nova broda, a tvoji su ludi za našom robom. Don Tasca umro je prije pet godina. Posao je naslijedio bambino Tasca koji je pravi imbecile, nesposobnjaković. Držimo ga zbog uspomene na oca i on formalno vodi posao. Pravi boss je moj brat, koji je preuzeo poslove i od obitelji Arcole iz Milana. Imamo sve što ti srce poželi.

— Mene zanima samo jedno. Je li sve nabavljeno po mom popisu?

— Si, Marko, ima toga i više pa možeš birati. Brod kreće noćas, a za tvoje stvari ima mjesta koliko želiš. Idemo do Parenza, gdje tvoji preuzimaju.

— Misliš do Poreča, Luigi. Nemoj mi srati s Mussolinijem, prošla su ta vremena, hvala Bogu.

— Si, do Poreca, mio Marko. Nemoj se odmah ljutiti. Opasan si mi ti. Nego, ovaj tvoj Rosso nema jezik?

Crvenokosi ga prostrijeli pogledom i prosikće:

— Zovem se Dzu O'Brien, zapamti to. Da nisi Markov prijatelj, sada bi te metlicom skupljali po podu.

— Ha, ha, ha! Irac, mogao sam misliti. Ponosan i oštar kao pravi Sicilijanac. Bravo, bambino. Popijmo u to ime. Giovanniii! Još dvije kamilice!

— Ovaj me počinje živcirati. Marko, idem van.

— O. K. Provjeri je li stigao auto.

— Čuj, Marko. Tko ti je ovaj? Meni se sviđa, ali ima mrtvački pogled.

— Friend iz Legije. Zajedno smo još od obuke. Namirisao je krv pa mi se pridružio. Častan čovjek i dobar borac.

— Si, takve sada tvoji trebaju. A ti? Vraćaš se za stalno?

— Ne znam, mnogo je godina prošlo i nitko me od mojih ne čeka.

— Mi bismo morali krenuti. Gdje je onaj tvoj Sicilijanac?

— Irac, ishlapjela kamenico. Vani je, čeka ispred ulaza. Giovanni, mi odlazimo, naplati.

— A no, mio Marko. Ti si moj gost, ja ću platiti.

— Nisam tvoj gost i ti to dobro znaš. Mene je pozvao Giovanni. — Si signore Luigi, mi smo stari prijatelji još iz Francuske.

— Giovani, cretino. Nikad mi to nisi rekao.

— Nikad me to niste pitali, signore Luigi.

Ispred ulaza čekao ih je Dzu, koji se upucavao mladoj crnokosoj ljepotici koja se smijala njegovu lošem talijanskom izgovoru.

Luigi ga potapša po ramenu.

— E moj Sicilijanac. Zamisli kakva bi vam djeca bila. Crnokosa s crvenim pramenovima. Pravi punkeri. Ha, ha, punkeri. Što kažeš Marko, to bi bile maškare!

— Irac, sklerozo. Zapamti to zauvijek!

— Nemoj se ljutiti, baš mi se sviđaš. Volim tvoj sicilijanski temperament... Carla, upoznat ću te s pravim Ircem. O'Brien, ovu ljepoticu zovu Carla. To je najmlađa kćerka moga rođaka Franceska, studira pravo i upravo je u lovu na supruga. Ako si i dalje zainteresiran, upoznat ću te s njezinim ocem. Ako nisi, bolje briši jer Carla je čestita cura koja ne priča sa nepoznatim muškarcima, je li Carla?

— Si signore Luigi. Chiao signore Luigi! Chiao O'Rosso!

— Marko, prijatelju, drži me da ne ubijem ovog senilca. Upropastio mi je vezu s najljepšom curom u životu.

— Smiri se Dzu. Ima Luigi pravo. Ti bi samo ševio, a ovdje je pravilo: prvo vjenčanje, a onda djeca.

— Shit, zatucanih li ljudi. Idemo odavde dok se ne predomislim i oženim.

— Bravo, Sicilijanac. Pošteno govoriš. Ha, ha, mogli bismo još postati rođaci.

— Oslobodi me Bože takva zla. Pa da moram slušati tvoja sranja do kraja života.