San o Grisi

San o Grisi

Kad sam čula da je Carlotta Grisi (prva Giselle, slavna balerina za koju je ta uloga kreirana) rođena tu, blizu, u Vižinadi u Istri, kao da sam pronašla dio sebe

U Zagrebu sam nedavno upoznala Claru Santoni, talijansku baletnu umjetnicu, priznatu pedagoginju i koreografkinju s diplomama milanske Teatro alla Scala i londonske Royal Academy of Dance. Clara Santoni rođena je 1963. u Veneciji, a već četvrtu godinu uz rad u Rimu i Veneciji vodi baletnu školu u — Umagu.

Za sada Baletna škola Carlotta Grisi djeluje unutar umaške Udruge Teatar Zoe, objasnila mi je Vedrana Gamboc, tajnica i organizatorica Udruge (koja je i prevodila naš razgovor). Ovaj se način rada smatra prijelaznim razdobljem, dok se provode aktivnosti u cilju prepoznavanja vrijednosti projekta na razini Istarske županije, kao i od strane kulturnih vlasti Umaga, verifikacija nastavnog programa i priznavanje Škole.

U Rimu ste vrlo omiljen i tražen baletni pedagog. Početkom rujna na Sardiniji ste dobili nagradu za karijeru, što je prilično neobično za vaše godine?

— U Rimu imam ugled, krasan status i odličnu plaću. Radim na Institutu (za sve izvedbene umjetnosti), čija je uloga održati plesače u formi između jednog i drugog ugovora. Zahvaljujući sindikatu u Italiji profesionalni plesači imaju pravo na šest mjeseci besplatnog usavršavanja, a dolaze i stranci. To je neka vrsta tržišta, na kojem se stvaraju prelijepa poznanstva. Tu ste u središtu zbivanja. Upoznajete velik broj plesača, njihove osobnosti i kvalitete. Znate tko bi odgovarao određenoj koreografiji ili projektu. Nagrada je vezana uz moj rad u Rimu.

Drugo mjesto vašeg boravka je Accademia Veneta di Danza e Balletto?

— U Veneciji sam rođena, tu sam doma. Moja baletna škola u Veneciji broji stotinjak učenika i lijepo se razvija. Darovite učenike upućujem dalje, u Milano.

Radite prema programu Royal Academy of Dance (RAD)?

— Da, to je program koji nepogrešivo otkriva i priprema nadarene učenike za moguće profesionalno bavljenje plesom, ali je ujedno mnogo širi i prihvatljiviji. Osnovna je ideja razumjeti i zavoljeti balet. Polaznici zavole balet, upoznaju svoje tijelo, funkciju mišića. Ciljevi koji se pred njih postavljaju ostvarivi su i oni uživaju u njihovu dosezanju. Konačno, tu je ispit kao iskustvo, životna situacija u kojoj se mogu i moraju snaći. Polaznici se ne opterećuju lažnim nadama. Objektivno se daje do znanja da li netko s određenim predispozicijama može postati vrstan plesač. No, ako netko nije rođen za profesionalnoga baletnog plesača, ne znači da ne smije uživati u baletu i prednostima koje on donosi — pravilnom držanju, disciplini i kulturi tijela, psihofizičkoj stabilnosti, umjetničkom, glazbenom i scenskom odgoju. Takvo bavljenje baletom stvarno može samo koristiti zdravlju. (Neke se majke dovodeći svoje četverogodišnjake na nastavu dva do tri puta tjedno već brinu da djeca ne bi dobila one odurne baletne mišiće!?). Doista, to je umjetnički studij sa snažnom kulturološkom pozadinom. Obogaćivanje ličnosti. Savršeno sredstvo komunikacije. A uz to miljama daleko od ulice, droge...

U programu, osim toga, ima mnogo slobodnog pokreta i karakternog plesa. Klasični se balet smatra ipak osnovom i od njega se kreće.

I nakon svega toga Umag i Istra? U Zagrebu ste verificirali diplome. Mislim da ste u Hrvatskoj od rijetkih — možda čak i jedina — profesorica baletne umjetnosti s priznatom visokom stručnom spremom.

— To se zove: slijedi svoje srce! Još od djetinjstva privlači me lik Giselle. Za mene je to uvijek bio najvažniji balet, suvremena priča. Kad sam čula da je Carlotta Grisi (prva Giselle, slavna balerina za koju je ta uloga kreirana) rođena tu, blizu, u Vižinadi u Istri, kao da sam pronašla dio sebe. Sve se to ponovilo i pojačalo za vrijeme mojega studija u Teatru alla Scala u Milanu. Paralelno smo radili na klasičnoj i modernoj Giselle. Tu nam je kultni suvremeni koreograf Mats Ek objasnio transformacije svoje junakinje.

I za njega je priča o Giselle najsuvremenija baletna priča... To je vječna priča o ženi. Emotivna, ljubavna strana ženu može dovesti do ludila. I ja s plesačicama uvijek ponovno radim obje Giselle. To mi uvijek iznova daje novu energiju...

Mnogi ljudi u Istri znaju da je ona tu rođena i naziru moguću vrijednost te činjenice: nitko, međutim, ne uočava stvarni razvoj do kojega bi ova priča mogla odvesti. Postaje nužnim razvijanje projekta koji bi uključivao obrazovanje, formiranje plesača i učitelja te produkciju vlastitih baletnih predstava in loco koje bi, uz primjerenu informaciju i promidžbu, izazvale i poticale zanimanje sve šireg kruga publike.

Golem je to posao senzibilizacije. Tako se malo zna. Kao da balet nije primjenjiv u suvremenom životu! Nije problem u nedostatku interesa za balet, nego u načinu predstavljanja svega što je uz njega vezano.

Razgovarala Maja Đurinović