Rugalački nagon

Ante Tomić, Smotra folklora, Hena com, Zagreb, 2001.

Jedna od vrlina Tomićeva romana Što je muškarac bez brkova i zbirke priča Zaboravio sam gdje sam parkirao jest sjajno vođenje dijaloga: replike Tomićevih likova izvanredno su duhovite, funkcionalne, lišene redundancije; Tomić vrlo vješto operira i kolokvijalnim stereotipovima posuđenim iz hrvatskoga političkog novogovora ili iz masovne kulture postižući humorističke efekte; uza sve to, govor njegovih likova djeluje prirodno, životno, vrcavo, gipko. Pretpostavljam da će se zbog tog umijeća Tomić često pojavljivati ne toliko u ulozi kazališnog pisca koliko kao filmski scenarist: našem suvremenom filmu, naime, najviše smetaju upravo »drveni«, neživotni dijalozi.

Promatrač svakodnevice

Kako funkcionira taj majstor dijaloga u monološkoj, feljtonističkoj formi? Da sam redovito čitao »Slobodnu Dalmaciju« devedesetih godina, imao bih prilike doznati to, ali kako sam imao stanovite predrasude prema tom listu i njegovu uredništvu, tek sam nakon ukoričenja Tomićevih kolumni bio u prigodi provjeriti njegov talent i u ovom žanru.

Tomić ne pripada eruditskom tipu hrvatske feljtonistike kakav reprezentira tradicijski niz koji ide od Matoša preko Ujevića i Begovića pa do Vereša i Zime danas; on se ne trudi da nas fascinira svojom lektirom, poznavanjem filozofije i umjetnosti, rafiniranim ukusom, elegantnom frazom. U Tomića nećemo naći učenih citata ni rafiniranih stilističkih bravura, ali Tomić je vrstan promatrač svakodnevnih situacija, pronicav opservator društvenih rituala prošlih vremena, rugalački komentator novih običaja koji nastaju nakon velikih društvenih promjena; osobito je osjetljiv prema lažima i društvenoj hipokriziji, prema velikim frazama o općedruštvenom dobru iza kojih se skrivaju prizemni koristoljubivi interesi.

U početku knjige uglavnom su grupirani feljtoni koji govore o nekim općim mjestima mitologije svakodnevice vezanim za osamdesete godine (karate filmovi, bilderi, ulične tuče, važnost kuhinje kao središta obiteljskog života, prženje kave, gastarbajteri...). Podsjetilo me to na Tribusonovo nostalgičarsko prekapanje po općim mjestima odrastanja naraštaja nas rođenih u desetljeću nakon Drugoga svjetskog rata: kao što se Tribuson bavio šezdesetim godinama (prodorom rock-muzike, novim medijima, mladenačkom subkulturom), Tomić se bavi mitovima karakterističnim za dvadeset godina mlađu generaciju. Međutim, što više idemo prema kraju knjige postaje na sve jasnije da se Tribuson i Tomić bitno razlikuju po odnosu prema fenomenima politike. Dok je Tribuson izrazito nesklon bilo kakvu izravnom političkom komentaru, Tomić se vrlo rado zalijeće u političke gužve; ma koliko se on često navraćao na temu vlastitog kukavičluka kad su posrijedi ulične tuče, u političkim makljažama ne ustručava se ni žestokih udaraca, ako ustreba i svim priručnim sredstvima, pa i udarcima ispod pojasa.

Obratiti se

Kao dobar primjer takvog fajterskog stila može poslužiti feljton Dozvolite da se obratimo posvećen jednom od fenomena koji su obilježili proteklo desetljeće života u Hrvatskoj: masovnoj rekristijanizaciji bivših partijskih kadrova. Već u samom naslovu duhovito je iskorištena ritualna fraza karakteristična za komuniciranje između podređenih i nadređenih u JNA; dvoznačnost izraza »obratiti se« iskorištena je u svrhu ironijskog komentara ponašanja bivših provjerenih partijskih kadrova koji se devedesetih godina masovno »obraćaju« na katoličku vjeru. Tomić se ruga hipokritskom konvertitstvu tih uspaničenih partijskih sekretara koji su počeli u pidžamama bježati unaokolo »kada je ono Vezuv slobode skršio Pompeje socijalizma«; zapanjen je brzinom kojom neki provjereni kadrovi zaboravljaju prošlost i ufuravaju se u novu »vjeru«:

»Eto, recimo, Zvonimir Šeparović, četiri banke je čovjek bio u es-ka, nemojmo se zezati, kako se on pod stare dane uspio tako ušaltati u taj posve novi doživljaj svijeta, savladati, što kažu, nagomilano gradivo, da je u stanju održati vatreni nacionalistički govor, pa još u tako ustaški obilježenom mjestu kakav je Široki Brijeg, i to na Veliku Gospu, i da ga nakon svega oduševljena svjetina umalo na rukama nosi okolo?!«

Posebno Tomićevu pozornost zaokuplja hrvatska opsesija »bijegom s Balkana«, pokazivanjem kako mi i »oni tamo« nismo isto, a upravo taj govor mržnje i agresivna netolerancija pokazuju kako se zapravo nismo daleko odmaknuli od etnokarakternih odrednica tipičnih za tzv. balkanski mentalitet. Tako će Tomić u Maloj moćnoj muzici analizirati hrvatski strah od »novokomponovane muzike« ironično primjećujući da je taj istočni glazbeni žanr u Hrvatskoj zadržao golemu, isprva podzemnu i mimikrijsku popularnost (pojava domaćih inačica turbo--folka), a potom i neskrivenu, ponajprije zahvaljujući baš najvrelijim, tzv. turbo-

-Hrvatima, koji inače Srbe doživljavaju kao biološke neprijatelje. Iz slične je ironijske vizure opisan i neuspjeli rat hrvatskih ekskluzivista protiv ćevapčića kao simbola orijentalnih gastronomskih utjecaja.

Vrijeme transfera

Tomić se upadljivo trudi da bude »politički korektan«, da ne vrijeđa naše »prirodne, biološke neprijatelje«, da ne bude seksist, da štiti društveno ugrožen skupine; stoga se i ruga prije svega bahatosti gospodara rata, tajkuna, protagonista »duhovne obnove«, ruga se onima koji u novim društvenim uvjetima istupaju s pozicija moći, koji se ponašaju kao gospodari života i smrti. Valja imati na umu da je većina tih feljtona objavljena na stranicama Slobodne Dalmacije u razdoblju dok je u njoj dominirao posve drugačiji tip političkog diskursa pa stoga Tomiću treba odati priznanje na drskosti i smionosti; uostalom zbog tih razlika i došlo je do iznuđenog transfera Tomića i Pavičića iz Slobodne u Jutarnji list.

Osobno mi je bilo veoma zanimljivo pratiti u ovim feljtonima kako se Tomić bori između težnje da civilizira i upristoji svoj oštar jezik, da ga umota u meku oblogu »političke korektnosti« i njegova izvornog rugalačkog nagnuća; uza svu samodisciplinu kojom se Tomić obuzdava ipak povremeno provali njegova strast prema jakim slikama, karikiranju, hiperboli, groteski. Kako je samo ismijao pjesnike u feljtonu Davljenje sonetnim vijencem: te pijančine, te budalaši, te niškoristi, te pretenciozni, te bahati; suočen s tom rugalačkom bujicom čitatelj se sažali nad sirotim pjesnicima (pa zašto sve to po pjesnicima, zašto ne po prozaicima ili novinarima?).

Očito je da Tomić voli jake slike, voli rugalačku hiperbolu, ta strast ga ponekad odvede i u nepromišljenost: mislim da se upravo o tome radilo kad se nedavno, izazivajući javnu sablazan, pridružio pitoresknom neoustaši Stjepanu Spajiću koji je izrazio želju da malo pripuca svojim šmajserom po Hrvatskom saboru.

Ali o Tomiću ne treba suditi po budalaštinama koje je povremeno u stanju izlanuti: on je bogomdani pripovjedački, pa i feljtonistički talent, doduše malo sirov i još literarno i intelektualno nedorađen, ali izuzetno duhovit, pronicav promatrač i oštar kritičar društvene laži i gluposti.