Romansirani ples za djevojčice

Romansirani ples za djevojčice

U američkoj romantičnoj filmskoj komediji Imaš poruku (iz 1998. godine, redateljica Nora Ephron), Kathleen Kelly (Meg Ryan) naslijedila je od majke malu knjižaru imena The Shop Around the Corner. Nakon godina idiličnog vođenja tog kutka specijalizirana za dječju književnost, večeri javnog čitanja i prijateljskih odnosa s kupcima, u susjedstvu se otvara višekatna, moderna, jedna iz lanca Fox Books kuća, sa širokom ponudom knjiga, stalnim popustima na cijene i ugodnom kavanom. Vlasnik je bogati i sposobni Joe Fox (Tom Hanks). I očekivano, nedugo nakon otvaranja velike knjižare, mala na uglu propada te ju je Kathleen prisiljena zatvoriti. Tada, prvi put ušavši u knjižni megastore, sjedeći na dječjem odjelu, začuje dijalog između prodavača i gospođe, koja na preporuku svog prijatelja pita za Shoes Books. Budući da prodavač ne zna ništa o tome, Kathleen odgovara umjesto njega: Noel Streatfeild, Shoes Collection: Dancing Shoes, Ballet Shoes,! Skating Shoes... Prodavač je zamoli da mu speluje ime spisateljice.

Serija cipelica

Uđete li u zagrebačke knjižare i zapitate za Noel Streatfeild, naići ćete na nedavno prevedene Plesne cipelice (izdanje Algoritma, prijevod s engleskoga Patricija Vodopija), te poznate i vrlo plodne britanske književnice, koja je najprije bila glumica, objavljivala knjige za odrasle i ljubavne serijale pod pseudonimom Susan Scarlett, dok nije romanom za djecu Ballet Shoes, 1936, postala slavna. Slijedile su dječje knjige, koje su za američko tržište iz marketinških razloga sve bile preimenovane tako da završavaju riječju shoes, pa tako osim već spomenutih brojimo i: Party Shoes, Travelling Shoes, Family Shoes, Circus Shoes, Tennis Shoes, Theatre Shoes, Movie Shoes.

Najslavnija iz Shoes Collection, ona naslovljena Ballet Shoes nalazi se, po vlastitom priznanju J. K. Rowling, među njezinih pet omiljenih dječjih knjiga. Stvarateljica Harryja Pottera za knjigu Baletne cipelice ili radije Baletne papučice kaže: »To je prava knjiga za djevojčice. Uvijek je iznova čitam.«

A i ova druga, dostupna nama u hrvatskom prijevodu, Plesne cipelice, također je pravi roman za djevojčice, priča o desetogodišnjakinjama Rachel, Hilary i Dulcie, polaznicama plesne škole u sjevernom Londonu, pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Dulcie, razmažena jedinica i miljenica vlasnice škole, izrasla je »u iznimno ljupku djevojčicu, u dijete za kojim se ljudi na ulici okreću kako bi ga pogledali. Dakako, naučila je plesati istoga trenutka kada se počela gegati, te je do dobi od deset i pol godina vrlo lijepo plesala«. Dulcie je slobodna činiti što god joj padne na pamet, dok druge dvije male protagonistice, Rachel i njezina posvojena sestra Hilary, ostavši bez roditelja, potpuno ovise o Dulcienoj majci, o teti Cori, njezinim hirovima, namjerama i plesnoj školi. Rachel je ozbiljna i osjetljiva, voli učiti i čitati. Ples je gotovo uopće ne zanima, ali žarko želi ispuniti želju pokojne majke tako da potiče svoju nadarenu sestru Hilary kako bi položila audiciju na Kraljevskoj baletnoj akademiji i postala slavna klasična balerina. Rachel se protivi plesnom školovanju kakvo provodi teta Cora, odgajajući Zvjezdice za nastupe u show programima, ponajviše ih učeći step, operetu, akrobatski ples i pjevanje. Rachel kaže: »To je kriva vrsta plesa.« No, za Hilary, darovitu, bezbrižnu, površnu i vedru djevojčicu, pravo je zadovoljstvo ne mučiti se previše i postati Zvjezdica koja pleše u zabavnim prigodnim predstavama, a klasični joj balet nije ni na kraj pameti. Plesom se ionako ne želi ozbiljno baviti. Na kraju romana, predložak o pobjedi dobra nad zlom zadovoljen je i Dulcie biva kažnjena zbog oholosti i sebičnosti gubitkom prve nagrade za ples, a potom i glavne uloge u filmu. Nagradu za ples svojom originalnom i duhovitom koreografijom osvojila je Hilary, a glavnu ulogu u filmu dobila je Rachel, slučajno se našavši na audiciji, s knjigom Vjetar u vrbama Kennetha Grahama (druga od pet omiljenih iz djetinjstva J. K. Rowling!) pod rukom.

Kulisa i izgovor

Ples je u romanu Plesne cipelice tek kulisa i izgovor, a ne istinski pokretač radnje. O plesu se govori kao o sredstvu da se nešto dobije, osvoji ili izgubi, da se nekoga kazni ili nagradi, ali i to se čini bez razumijevanja, površno i stereotipno. Rachel je poučena da je klasični balet pravi ples, i zato zahtijeva da mu se Hilary posveti, ali sama ne uživa, ne voli i ne razumije ga. Teta Cora iz plesa izvlači korist putem malih izvođačica koje u šarenim kostimima prodaje, a ni njezin muž, slikar, koji je potpora Rachel u teškim trenucima, ne razmišlja za kakav bi se ples nasuprot tom estradnom trebalo zalagati. Suvremeni pak ples u romanu se i ne spominje. A plesna umjetnost nepoznata je zemlja.

Ipak, znajući kako beletristike u kojoj se pojavljuje ples kao tema ima vrlo malo i sjećajući se kako sam kao djevojčica strastveno čitala sve što se tek i udaljeno doticalo plesa, pretpostavljam da će male žene i u nas roman Plesne cipelice voljeti čitati. Sanjajući i dalje o svom, pravom plesu.

Katja Šimunić