Retrougođaj

Što žene vole, red. Nancy Meyers

Dopadljiva komedija redateljice Nancy Meyers o ratu među spolovima, koja kao da se držala sintagme Muškarci su s Marsa, žene s Venere; a koja svog tipičnog samodopadnog šovinističkog Marsovca (Mel Gibson) portretira u punoj snazi (u prvom dijelu filma), no koji postepeno — neminovno pekmezasto — stvari počinje promatrati s Venerine (čitaj: ženske) perspektive.

Nick Marshall je ego-manijak, filistarski tjesnogrudan reklamni agent koji očekuje promociju za mjesto kreativnog direktora u svojoj tvrtki, no pred nosom mu ga ugrabi nitko drugi negoli — žena (Helen Hunt). Tu dobivamo podzaplet (jer ovo je prije svega romantična komedija) rivalstva između radišne žene i ženskara — muškarca, koji je nepravedno iskorištava (kradući njezine ideje — a da ona to nikako ne može znati — direktno iz njezine glave!) sposobnošću slušanja (čujenja) ženskih misli, što ga postupno, kako film sve više gravitra ka šećerastom finalu, pretvara u osjećajnu, senzibilnu dušu (a to je transformacija još čudesnija od njegove nagle sposobnosti slušanja).

Gibson plijeni šarmom prave holivudske zvijezde ali i komičarskom lakoćom, što je ujedno i glavni adut filma, a naročito je dojmljiv u elegantnoj sceni ego-plesa na Sinatrin klasik I Won't Dance. Tome pridonosi i prpošna režija živahnoga ritma Nancy Meyers, spretno u (nespretno) nedorađen scenarij infiltrirajući pravi retro-ugođaj starinskih melodrama romantičnoga sjaja, nalik onima iz vremena Rock Hudson/Doris Day dueta, promatrajući Gibsona kao Cary Granta naših dana. Film je to od kojeg ne treba ništa drugo ni očekivati, koji svemu dodaje zrnce fantastike, i kojem realizam ili pretjerana uvjerljivost ionako nisu cilj. I iako vrvi manirizmom, priču tretira po najnižem (naročito u završnici) holivudskom obrascu, te se zametak satirične opservacije psihe mogao razviti i u boljem smjeru.

Primjedbe idu i gomili nedovoljno iskorištenih ili nepravedno marginaliziranih karaktera, osobito dviju Nickovih sekretarica koje uvijek idu u paru (svojevrsnog tandema lijepo-glupih Barbika ili ostarjelih Bondovih djevojaka), u efektnim izvedbama Dele Burke i Valerije Perrine, a naročito na izvrsnu, snažnu komičarku (Oskar, Samo ti), oskarovku Marisu Tomei, u ulozi ranjive konobarice Lole. No scenarističko rješenje veze između nje i Nicka ispod je svakoga nivoa, i više nego nezadovoljavajuće, te Tomei ovdje postaje i jedina gubitnica, bez ikakva vidljivog ili valjanog razloga (baš kao što je i u Hollywoodu njezin talent nedovoljno prepoznat ili cijenjen).

No i uz moguće prigovore, Što žene vole film je kakav će se uistinu dopasti ženama. Naime odišući provjerenim staromodnim šarmom u koktelu s Oprah Winfrey porukama, očigledno apelira na najširu, prije svega žensku publiku, s Gibsonom kao tajnim oružjem.

Katarina Marić