Računalna fantazija

Računalna fantazija

Danas sam imao prigodu odgledati dvosatni film Final Fantasy, a kako su rokovi za tekstove u našem dvotjedniku nemilosrdni, tu činjenicu pretpostavio sam činjenici premijere najnovijega animiranoga filma Atlantida u Disneyjevoj produkciji. Atlantida je davno potopljena pa neka dobri moj Walt još pričeka dva tjedna, odgledat ćemo i tu crtanu storiju.

U skromnu piratskom izdanju, između stogodišnjice rođenja Krste Hegedušića i stogodišnjice rođenja Walta Disneya na Hreljiću se već moglo kupiti remek-djelo: prvi cjelovečernji film rađen potpuno u maniri igranog hiperrealizma, ali potpuno računalno animiran! Naravno, tek činjenica hrabra produkcijskog iskoraka daje mu za pravo nazvati se završnom fantazijom, ali pravo na riječ fantazija u naslovu ne samo što ima jedino besmrtni Walt, nego je to doista tek početak fantazije filma u kojoj će se zbilja i snovi i bez pomoći graševine ispreplesti u jedinstveni doživljaj svijeta.

Genijalci sa špice

»Ča je život vengo fantažija...« rekao je moj prijatelj Miljenko Smoje.

Columbia Pictures zajedno sa Square Pictures producirali su taj antologijski film potpomognuti tvrtkom Sony, koja se ne gura među producente, ali će rado pridodati poneki milijunčić skromnim umjetnicima koji će promocijom imena pomoći prodaji televizora, a od te prodaje poživjet će i djeca običnih elektroničara i programera. A ne samo genijalci sa špice.

Scenarij i režiju potpisuje Hironobu Sakaguchi, glazbu Elliot Goldenthal, a u glasovima digitaliziranih junaka prepoznajemo onaj Aleca Baldwina i mnogih drugih zvijezda Hollywooda, kojima očigledno nije samo do slikanja. Sve je, rekoh, u ovome filmu računalno projektirano.

Walt Disney već je znao da se u filmskoj interpretaciji ljudskog lika ne može nositi s realnom slikom. Ali, znao je i koje su prednosti animacije u njezinu lagodnom, kibicerskom, neodgovornom i stilizacijskom bijegu od stvarnosti na pristojnu distancu. Nikad se nije stoga ni upustio u rat sa sumnjivim tipovima iz igranoga filma. Jednostavno je prekopirao glumce i stavio ih u epizodne uloge prema pesekima, zečekima i patuljcima.

S druge strane, svijet igranoga filma već u klasično doba kinematografije ponudio je sve što je imao. No, uvijek je imao problem sa stilizacijom, s ambijentima.

I evo nas danas gdje jesmo. Julia Roberts bila je i kurva i mama, i seka i dadilja. Kate Winslet razvodila se i rađala. Spielberg je za to vrijeme grozničavo porađao male dinosauriće misleći da će se provući tek sa stripovskom facom Harrisona Forda.

Rezultati eksperimenta

Svijet je danas apsolutno zreo za sintezu. Hoće uvjerljivost i besmrtnost stvarnih glumaca, ali dosta mu je gnjavaže o njihovoj antropološkoj ograničenosti. Doista se moglo i prešutjeti da je Rock Hudson bio homoseksualac. Zašto je prekrasni Gregory Peck pod stare dane pustio one odvratne brkove? John Wayne izvukao se nekako s time što je već kao tridesetogodišnjak izgledao kao Miljenko Smoje. Samo je Miljenko mogao malo više popiti.

Final Fantasy glumački je science fiction u kome su glumci računalno stvoreni, animirani i pokretani. Oni su privatno nitko i ništa. Ovaj film koji ima kilometarsku špicu nema ni jednoga glumačkog imena.

No, kakvi su rezultati tog eksperimenta? Doista, dug je put do dana kad ćemo te likove zbilja doživjeti kao realne. Premda je trodimenzionalna animacija ovdje čuda napravila, ipak je hrabro očitovala i svoja ograničenja. U zjenici oka, u mikronskoj mimici mišića, u diskretnom nepostojanju disanja, ipak, to su tek savršene punjene ptice. Put do istinske reinkarnacije još je dug. Ali se nazire. Uskoro ćemo doživjeti nove filmove s Marilyn Monroe i Romy Schneider, a onda i sa svima nama u glavnim ulogama.

Ali, nešto me drugo muči. Iz ovoga filma konačno sam razotkrio svoju averziju prema science fictionu!

Zašto je u svim tim filmovima budućnost prikazana kao selo neveselo? Zašto nitko u budućnosti ne vidi kakvu-takvu riječ Božju, prekrasne livade i tulume, sreću obitelji, prijateljstva i ljubavi? Samo opasne tipove koji su preživjeli kataklizme i hipertrofirane insekte koji su se došli nahraniti baš nama.

Može li film unaprijediti perceptivnu tehnologiju, ako sam nema vjere u budućnost čovjeka?

Joško Marušić