Putovanje otvorenoga istraživanja

Putovanje otvorenoga istraživanja

Charlotte Cohen direktorica je programa Percent for Art pri njujorškom Gradskom uredu za kulturu (City of New York Department of Cultural Affairs). Voditeljica je svih aspekata tog programa, jednoga od modela umjetničkog djelovanja na javnim prostorima New Yorka, te blisko surađuje s umjetnicima, arhitektima i lokalnom zajednicom u okviru svakoga projekta

Umjetnička djela nastaju zajedno s arhitektonskim projektima u razdoblju od tri do pet godina, proračuni su im veoma različiti i mogu se pronaći u svim četvrtima metropole.

Ovo je drugi posjet Charlotte Cohen Hrvatskoj. U lipnju ove godine bila je gošća Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, kada je prezentirala program Percent for Art, a sada se pobliže zanima za umjetnička djela na javnim prostorima u Hrvatskoj i nekim od većih gradova na području Istočne Europe.

Također je radila kao voditeljica umjetničkih programa u Smithsonian Institution u Washingtonu te Maryland Art Place u Baltimoreu.

Što vas dovodi ovaj put u Hrvatsku? Što očekujete od ovog projekta?

— Ovo putovanje i projekt neka je vrsta otvorenog istraživanja. Podupire ga Trust for Mutual Understanding. Istražujem tradiciju umjetnosti na javnim prostorima na području bivše Jugoslavije. U Sjedinjenim Državama postoje različiti modeli djelovanja u javnim prostorima. Moj prvi posjet bio je način da naučim što više mogu o Hrvatskoj, a ovaj put usmjerila sam se da dovedem umjetnike, kustose i administraciju koja se bavi umjetnošću na javnim prostorima, te organiziram njihovu razmjenu. To je proces; mislim da je kulturna razmjena sama po sebi vrijedna. Smatram uspjehom ideju da ljudi uče o tom polju umjetnosti iz Sjedinjenih Država.

Recite nam nešto o programu čija ste direktorica. Kako funkcionira vaš sustav rada i s kojim umjetnicima najradije surađujete?

— Mislim da sam naziv Percent for Arts može pomalo zbunjivati. U Sjedinjenim Državama postoje programi koje financira vlada; jedan od postotaka budžeta za izgradnju namijenjen je podizanju umjetničkih djela na javnim prostorima, a radovi se naručuju od suvremenih umjetnika. Postoji proces za njihovo naručivanje i selekciju, a u programu koji ja vodim radimo s njima i realiziramo projekte koji su integrirani u specifičnu arhitekturu, kao što su gradski parkovi, škole, bolnice i knjižnice. U New Yorku od 1982. zakon propisuje da se jedan posto budžeta svakog arhitektonskog projekta daje za jedan umjetnički rad. Umjetničko djelo mora ostati u sklopu zgrade dokle god ona postoji, primjerice trideset godina.

Na koji način surađujete s umjetnicima koje ćete angažirati u ovakvim projektima?

— Svaki projekt u potpunosti financijski podupire grad New York, a umjetnici potpišu ugovor s gradom. Organizacije s kojima radimo različiti su gradski uredi, primjerice Odbor za obrazovanje, zatim bolnice, knjižnice, Vatrogasni odjel. Budući da je grad New York strašno velik, uvijek radimo na lokalnoj razini. Svaka od zgrada ima svoju povijest.

New York se sastoji od mnogo različitih četvrti vrlo šarene populacije. Kako se odnosite prema toj činjenici?

— Tako je, u New Yorku postoji mnogo gradskih općina. Svaka od njih ima specifičan karakter, etiku i grupu ljudi uključenih u svaki projekt, bilo da je to lokalna knjižnica ili škola, te uvijek postoje njihovi određeni interesi i nešto čemu pridaju posebnu važnost. Često izgradnja nove zgrade postaje razlog za slavlje, jer ona postaje središte života te zajednice, srce zajednice ili općine.

Kakav je vaš odnos s ljudima koji će konačno biti korisnici tog prostora i umjetničkog djela u njemu?

— Provodimo mnogo vremena razgovarajući s ljudima koji pripadaju lokalnoj zajednici, a uključujemo se u rad općinskih vijeća, kojih ima pedeset devet u New Yorku, te su raspodijeljeni po gradskim općinama (boroughs): Bronx, Brooklyn, Queens, Manhattan i Staten Island. Svaki od njih ima nekoliko općinskih vijeća, koja su vrlo lokalno orijentirana i specifična. Ona se uključuju u selekciju umjetnika i daju mišljenje o umjetničkom djelu, a ako umjetnik to izabere ili zajednica to želi, mogu se još jače povezati. To ostavljamo umjetniku da odluči.

Umjetnici s kojima radite vrlo su različita profila. Neki su više okrenuti konceptualnom načinu izražavanja, drugi su tradicionalniji. Kako pomirujete različita usmjerenja umjetnika s kojima radite?

— Što se tiče načina rada umjetnika u atelijerima, oni strahovito variraju. No, kada stupaju u javni prostor, ta se praksa mijenja. Mislim da fenomen trajnosti materijala i test vremena kojem je izložen, kao i činjenica da je njihov rad integriran u arhitekturu i život zajednice, mijenjaju djelo. Pritome ne mislim da je umjetnost na javnim prostorima pogodan medij za svakog umjetnika. To često tvrdim — možeš biti sjajan umjetnik, a ne moći ostvariti javnu umjetnost, jer je tu posrijedi pravo pregovaranje. Kao direktorica ovoga programa uvijek pokušavam podsjetiti umjetnika da ne želim da rade kompromis kod svojih djela, ali da će ipak morati pregovarati. Umjetnik mora imati na umu da je njegovo djelo site-specific i misliti na publiku, lokaciju i zajednicu u kojoj će se djelo nalaziti.

Kako vidite ta umjetnička djela u socijalnom kontekstu? Pretpostavljam da su vas i prije upitali smatrate li ovakvu vrstu javne umjetnosti dovoljno kritičnom.

— Da, to je točno. Razmišljala sam o negativnoj kritici te što ona govori o našem programu, jesu li neki programi javne umjetnosti u Europi ili Japanu kritičniji ili edgy. Ono što radimo tipično je za vrstu javne umjetnosti koja je trajna i koju financira grad New York ili specifične institucije ili organizacije. To ne znači da ti radovi ne bi mogli značiti izazov društvu. Umjetnici se ne moraju truditi da njihova umjetnost na javnim prostorima bude prihvaćenija, ali ipak moraju pregovarati — što se može staviti u jednu javnu zgradu u smislu koncepta i ideja, materijala, što će trajati u vremenu. Ono što mi danas smatramo da je edgy to ne mora biti za deset ili trideset godina. Ono što se dogodilo u New Yorku tijekom devedesetih jest da se izgradilo mnogo školskih zgrada. Započeli smo s radom početkom devedesetih na oko osamdeset i pet različitih projekata velike etničke raznolikosti. Željeli smo pronaći način obraćanja tolikoj etničkoj raznolikosti. To je bilo nešto što je zaokupljalo umjetničku zajednicu. Sada je taj interes pomaknut na nešto drugo. Iako radimo još mnogo sa školama u kojima vlada multikulturalnost, posao se promijenio, i meni je to zanimljivo. Sada je naš rad različitiji u prirodi.

Vaš način rada na projektima razlikuje se od pristupa koji umjetniku daje slobodu izražavanju u zajednici. Mislim na predavanje o detaljima vašega načina rada i pristupa koje ste održali tijekom prvoga boravka u Zagrebu.

— Mislim da je moj način prezentiranja bio nepoznat publici. Smatram da u tom kontekstu umjetnici odgovaraju arhitekturi. Također, vrsta suradnje tijekom svakoga projekta samo je jedan od modela umjetnosti na javnim prostorima. Za ovaj model suradnje, u koju je uključeno mnogo ljudi, postoji duga tradicija u Sjedinjenim Državama, ovakva vrsta umjetnosti radi se od šezdesetih godina. Promijenila se jedino priroda djela. Međutim, ono što želim naglasiti jest da postoji mnogo različih modela koji se mogu primjenjivati za izvođenje umjetničkih djela u javnim prostorima. Ovakva vrsta suradnje okuplja zajednicu, umjetnika i lokalnu vlast. To ne znači da umjetnik mora žrtvovati dio svoje ideje ili koncepta, nego da je njegov pristup drukčiji, na primjer ako tijekom izvođenja rada umjetnik radi zajedno s djecom i slično. Ako ne radite projekt koji uključuje samo umjetnika i njegovu obitelj, nego je to veći i ambiciozniji projekt koji uključuje i lokalnu zajednicu u dužem razdoblju, tada želite potporu gradskih vlasti jer od njih dobivate dozvolu za izgradnju. Imamo jake vladine organizacije, kao i niz jakih alternativnih institucija, neprofitnih i nevladinih organizacija, koje nisu postojale prije sedam ili više godina. Uvijek postoji impuls da se bude unutar javnoga prostora, tako da umjetnik radi u njemu. Svoje projekte smatramo otvorenim građanskim dijalogom s određenom zajednicom, o instituciji ili nekom kulturnom aspektu života koji se razvio u Sjedinjenim Državama. Ljudi možda na ove projekte mogu gledati kao na dekorativne, ali mislim da je njihova priroda takva. Mi smo se u Americi toliko odmaknuli od modernizma da se u umjetnost javnih prostora vraća stanovita dekorativnost i socijalni komentar.

Što vam je važno u umjetnika s kojim želite raditi?

— Naši umjetnici ponajprije žive u Sjedinjenim Državama, ali su po rođenju iz različitih zemalja. Radimo i s velikim brojem umjetnika koji nikada prije nisu radili u javnom prostoru. I to je vrlo izazovno i zanimljivo, kako za nas, tako i za umjetnika. Oni smišljaju kako da izraze svoje ideje na način koji je pogodan za određenu zgradu. Nije lako odlučiti da li da stvorimo djelo koje odražava trenutak u kojem živimo ili će to biti djelo koje nastaje za trenutke koji dolaze. Ne postoji jedan pravi odgovor, on ovisi o svakom određenom projektu.

Tragični događaji 11. rujna sigurno su snažno utjecali na umjetničku zajednicu New Yorka. Hoće li oni nešto promijeniti u bilo kojem segmentu vašeg programa i politici? Na primjer, Guggenheim ne odustaje od izgradnje nove muzejske zgrade na dokovima East Rivera.

— Mislim da postoji poticaj da se taj utjecaj doda s naše strane, a i sa strane umjetnika, tako da ti događaji postanu referentni. No, mislim da će se tomu oduprijeti kako vrijeme prolazi. Ono što se trenutno događa vrlo su specifični odgovori na te događaje. Nedavno smo imali sastanak s kolegama koji se bave umjetnošću na javnim prostorima iz različitih ogranizacija, akademika, pisaca te gradskog i privatnog sektora o tome kako mi možemo pomoći kao profesionalci. Na primjer u Municipal Art Society otvorit će se izložba fotografija mjesta nesreće. Važno je da se ljudima daje prilika da izraze emocije. Primili smo mnogo prijedloga od velikog broja umjetnika iz cijele zemlje koje žele gradu darovati skulpturu ili neko umjetničko djelo. Djela će se prikupiti i javno izložiti. To su neposredni odgovori. U smislu dugoročnijeg pristupa našeg programa, jedino mjesto koje će biti izravno obilježno dvije su nove vatrogasne stanice, na Staten Islandu i u Queensu. Možda će se one pretvoriti u memorijalne spomenike na 11. rujna, budući da je tijekom spašavanja poginulo mnogo vatrogasaca. Ostali projekti zadržat će vlastiti integritet i karakter i smatram da je to u redu.

Razgovarala Iva Brezovečki-Biđin