Propuštena prilika

Propuštena prilika

Orkestar, na žalost, nije uspio iskazati sve svoje mogućnosti. Cjelokupan tijek izvedbe bio je u teško odredljivu jednoličnom mlakom tempu neprekidnih mimoilaženja

Zanimljiva je pojava u zagrebačkome glazbenom, poglavito opernom, životu da priliku za dirigiranje dobivaju ili dirigenti u dvadesetim ili oni u šezdesetim i višim godinama. Oni u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima mogu je dobiti tek iznimno. Nije, dakako, teško dokučiti zašto je tome tako. Ali tako to jest, pa je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog povjerila dirigiranje u ciklusu Subotom u Lisinskom svojemu nekadašnjem programskom direktoru Vladimiru Beniću. I povjerila mu je, sudeći po brojnosti izvođača, dvoje inozemnih solista koji, prema životopisima, zacijelo i koštaju, te dodatnom scenskom oblikovanju Hrida Matića, vrlo skup projekt. Svi su uvjeti, dakle, bili prisutni da bi se ostvario velik umjetnički doživljaj: odlično nastudirani zborovi Zbor Hrvatske radiotelevizije, Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc i Dječji zbor Zagrebački dječaci (zborovođe Igor Kuljerić, Zlatan Sindičić i Jasenka Ostojić-Radiković), Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije koji ima sve uvjete da udovolji zahtjevima predložene partiture i dobro odabrano troje solista protagonista. Pa ipak, unatoč nesporno dobru prihvaćanju publike i obilju pljeska (ali ipak ne tako snažnu kao što se u sličnim prigodama događa) koncertna izvedba Puccinijeve Turandot u subotu 7. prosinca nije mogla zadovoljiti one koji u glazbenoj izvedbi traže ponajprije glazbu.

Naravno, slušatelji željni opernih događanja, kad im Zagrebačka opera u prosincu pruža tek dvije predstave Traviate, željni naslova kojih ona nema na repertoaru više od pola stoljeća, zadovoljili su se već i samom činjenicom da im se ponudio spektakl, da su čuli obilje zvuka, da su slušali prave velike operne glasove. Svakako, i to je nešto. Ali raspolažući takvim ansamblom moglo se postići mnogo, mnogo više.

Izvedbe Turandot u prvome redu ovise o mogućnosti angažmana soprana za naslovnu ulogu, a Francesca Patan# ima sve kvalitete za nju. Raspolaže moćnim glasom i dobro se njime koristi. Malo više razlike u dinamici pridonijelo bi općem vrlo povoljnu dojmu, kao što bi profinjenije muziciranje inače glasovno i pjevački suverenog Alberta Cupida kao Calafa njegovo ostvarenje učinilo potpunijim. Najmuzikalnija i s najviše osjećaja za pučinijevski stil, Mirella Toić kao Liu bila je osjetno hendikepirana lošom pratnjom, što je umanjilo cjelokupni dojam njezina nastupa. Miroslav Živković i Želimir Puškarić ostvarili su korektne epizode Mandarina i Altouma. Nevenu Belamariću nedostajalo je basovske boje i tople fraze za Timura, dok su Ping, Pang i Pong — Sotir Spasevski, Damir Fatović i Neven Mrzlečki — ostali tek na individualnoj solidnoj nastudiranosti svojih uloga. Njihovi zajednički nastupi, a uglavnom zajedno nastupaju, trpjeli su zbog neizrađenosti fraziranja kao i posvemašnje neujednačenosti glasova. Pjevanje mješovitog zbora, pogotovo puna zvonka plemenita piana ženskih glasova, bilo je na znatno većoj razini od uobičajenih takvih nastupa. Orkestar, na žalost, nije uspio iskazati sve svoje mogućnosti. Cjelokupan tijek izvedbe bio je u teško odredljivu jednoličnom mlakom tempu neprekidnih mimoilaženja. Šteta!

I još nešto, a odnosi se na programsku knjižicu. Puccinijeva Manon Lescaut nije nastala prema »poznatom Malrauxovu romanu«, nego prema romanu opata Prevosta!

Marija Barbieri