Pravi put

Pravi put

Nagrađen dvjema Zlatnim arenama na Pulskom filmskom festivalu (za produkciju i scenarij), film Kraljica noći Branka Schmidta lijepo je napunio kinodvoranu doduše najmanjega kina Broadway u Tkalčićevoj ulici. Nekoliko minuta prije početka filma do karata je bilo gotovo nemoguće doći — što je ugodno iznenađenje, s obzirom na nepregledne tužaljke da se domaći film uopće ne gleda (by the way: film Polagana predaja Brune Gamulina, koji je na Pulskom festivalu pokupio najviše nagrada, pa i onu za najbolji film, gledala sam u neugodno praznoj dvorani kina Studio). Sve u svemu, čini se da je Kraljica noći u publike uspjela postići što nekim drugim hrvatskim filmovima nije pošlo za rukom.

Što se glazbe u filmu tiče, ona se više-manje drži domaćega prosjeka. Dobro je što je pomoć sintetske glazbe svedena na minimum (sintetske u smislu one-man-computer-freek-banda), što se doživljava kao pozitivan pomak u hrvatskom filmskoglazbenom stvaralaštvu. Pozitivan je pomak i da je u glazbu uloženo nešto više truda i pozornosti u producentsko-redateljskom smislu, a to se vidi i u završnoj špici, gdje su uredno navedene sve uporabljene pjesme (a bilo ih je dosta) sa svim popratnim podacima, svi instrumentalisti i pjevači koji su sudjelovali u izvođenju bilo neprizorne bilo prizorne glazbe, a, dakako, naveden je i skladatelj Ante Mažuran.

Kao što je iz prethodnog ulomka vidljivo, u filmu je najviše glazbe koja pripada sceni — to su pjesme s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih koje se u filmu većinom slušaju s radija (kod kuće, u kafiću, s razglasa na kupalištu), i u disku, važnom poprištu zbivanja za mladog veslačkog talenta Tomu. Tu su i partizanske pjesme koje u scenama dočeka (i pripremama za doček) Josipa Broza Tita izvode djeca (pioniri).

Sve su pjesme, dakle, usmjerene prepoznavanju razdoblja — bilo da je riječ o songovima i instrumentalima koji su i u nas i u svijetu bili popularni tijekom kasnih šezdesetih, bilo da je riječ o pjesmama koje odaju socijalističku usmjerenost države u kojoj smo živjeli (prizori vezani uz socijalističko samoupravljanje i doček druga Tita iz današnje su perspektive komični, ali se u njima prepoznaje ne tako dalek način života).

Kada se zbroje svi prizorni glazbeni brojevi, čini se da skladatelj Mažuran i nije imao previše posla. Bez obzira na to, on je posao obavio dobro. Pridržavajući se puta kojim je već bio usmjeren odabranim pjesmama, Mažuran je nastavio stvarati instrumentale (s izborom instrumenata tipičnim za razdoblje), koji su, poput sve prizorne glazbe, potvrđivali i utvrđivali uvodni filmski titl: Osijek, 1968. Glazba je ponajprije usmjerena na ocrtavanje vremena radnje i u tome apsolutno uspijeva. S druge strane, prilagođavajući se u općim crtama raspoloženju prizora, ona na neki način i funkcionira (posebice u sanjalačkim prizorima iz priče »u prašumama Amazone gdje raste prekrasan cvijet Kraljica noći« — usput, tko drukčije shvati naslov filma, pogriješio je, premda ne sasvim). Ipak, nije to funkcioniranje filmske glazbe u klasičnom smislu, gdje glazba prati sve smjerove koje joj zadaje slika: to je opće ocrtavanje atmosfere kojemu je i dalje primarna zadaća neprestano podsjećati na godinu u kojoj se radnja zbiva.

Čini se da Mažuran nije pogriješio odabravši ovaj put. Time je izbjegao moguće neinventivnosti glazbene ilustracije, a s nekoliko je (bendovskih) instrumenata (nije tražio orkestar kojeg producent ne bi mogao platiti) ispunio scene koje su ostale bez prizorne glazbe. Time je izbjegao i osjećaj zvukovne praznine koja često ispunjava domaći film, napose kada redatelj ne zna što od filmske glazbe želi. Stoga redatelju jednako kao i skladatelju odajemo priznanje, pa ih pozivamo da češće surađuju. U svakom slučaju, bilo bi lijepo ponovno vidjeti ime Ante Mažurana na platnu još ponekoga hrvatskog filma.

Irena Paulus