Poznato i potrošeno

Poznato i potrošeno

Ludwig Bauer, Prevođenje lirske poezije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001.

Zanimljive su sudbine hrvatskih pisaca; jedni su posve zaboravljeni, drugima se izgubio trag, a nisu rijetki ni oni koji tek posljednjih dana doživljavaju književnu rehabilataciju. A upravo je takva sudbina Ludwiga Bauera; vrijedan i zapažen književni rad, za mlade i starije, nije mu uspio priskrbiti neki vredniji atribut pa njegovo pisanje nije dočekalo primjereni odjek. I dok se to manje odnosi na knjige za mlade, ozbiljnije štivo kao da nije bilo po ukusu čitalačkoj javnosti. Kratka kronika porodice Weber nije tako dobila stimulaciju tadanjega SIZ-a za kulturu premda će sarajevska sredina u njoj prepoznati djelo pisano u najboljoj tradiciji europske proze. Nestavši u jeku ratnih stradanja i tako podijelivši sudbinu junakâ o kojima govori, svoju književnu promociju i pr/ovjeru knjiga će doživjeti posljednjih dana i biti ocijenjena ponajboljim stranicama hrvatske (novo)povijesne proze; sličan je slučaj i s Biserjem za Karolinu, u kojem će biti prepoznato zavidno književno iskustvo. Bauer se tako, sa zakašnjenjem, ali s pravom, našao u očištu književnih i kritičkih interesa, potvrđujući da odnos sredine prema piscu nije uvijek primjeren njegovoj stvarnoj vrijednosti. Djelić razloga (nekritičkom) odbijanju možda bi trebalo potražiti u Bauerovu odnosu prema (našem) prostoru i vremenu, idejama i politikama koje su ga obilježile, ali i u njegovoj književnoj kulturi, koja traži učenijeg i obrazovanijeg čitatelja sposobna uhvatiti se ukoštac sa zahtjevnijim strukturama i izazovima.

Ljubavnica Sibila i Renata

Kao pisac Bauer se okušao u različitim žanrovima; u omladinskom štivu otkrivamo tragove krimića; povijesno i novopovijesno štivo dominantno je iskustvo netom (ponovno) objavljenih izdanja (po čemu je njegovo pisanje itekako u matici hrvatskih devedesetih), dok se u ovoj novoj knjizi ogledaju postmodernističke intonacije njegova pripovjedačkoga sloga. Istina, kažimo odmah, ne i s očekivanim vrijednosnim učinkom.

Za razliku od štiva utemeljena na iskustvima (pseudo)povijesti, Prevođenje lirske poezije (s podnaslovom Romanetto buffo) smješteno je u naše vrijeme. Njegov junak prevodilac je poezije s mnogih europskih jezika, barski pijanist Emerik Haller, čovjek dvojbene i čudne biografije, opterećen očevim samoubojstvom. Otac nije napravio osobitu glazbeničku karijeru, pa se ni sin nije posvetio glazbi nego prevođenju. Ima ženu Nastju, balerinu koja pravi česte izvanbračne i izvandomovinske izlete; iako joj nije biološki otac, njezinu kćer Barbaru prihvatio je kao svoju, a majka mu, preudata nakon očeve smrti, živi u Opatiji. Također saznajemo da uz prevođenje novac zarađuje svirajući u baru, da ima ljubavnicu Sibilu, poslije i Renatu, urednicu na radiju, kojoj piše strastvena ljubavna pisma, dok mu ona ne uzvraća ni poljupcem, a na kraju pojavljuje se i kao (tragikomični) junak vlastite proze.

Iskušavanje sudbine »junaka«

Građena u bogatu postmodernističkom slogu, s obiljem aluzivnosti, parafraza, parodiranja, ironije i persiflaža, poigravanja stereotipima, stilovima, destrukcijom klasičnih obrazaca i tehnika pripovijedanja, Bauerova se priča nudi različitoj ovjeri; s jedne strane čitljiva je kao priča o junaku koji svoj život ne uspijeva prilagoditi ni i organizirati prema zakonima svoje pjesničke imaginacije; s druge pak moguća je i kao (tragikomično) nastojanje pojedinca da umjetnošću promijeni zbilju kojom je okružen i tako joj vrati sklad/mjeru nestalu u promijenjenim društvenim okolnostima, a, dakako, moguće ju je čitati i kao parabolu u kojoj se kroz iskušavanje sudbine junaka u svijetu u kojemu živi iskušavaju i mogućnosti književnosti da je izrazi. Naime, u svijetu koji je potrošio svoje vrednote i u kojemu kič i jeftine televizijske serije strukturiraju kao mjerilo vrijednosti, ni književnost (ovdje prevođenje poezije), priznat će, istina s ironijom i gorčinom, ne može biti ništa vrijedno. Stoga će jetko i kritički izravno aludirati na pojave i imena zbilje u kojoj dominiraju pjesnici za sve režime, u kojoj je »bivši komunist, a sadašnji nacionalist, sitni karijerist i prodana duša, objavio Povijest hrvatske književnosti u kojoj je prešutio bolje suvremene pisce«, a u pripovjedačkom tkivu otkrivamo i druge konotacije, koje sugeriraju da knjiga ne želi biti puko postmodernistički kurentno provjeravanje književnih predložaka i tehnika, kako se naizgled može učiniti, nego i društveni roman.

Nedorađeno i površno

Bez obzira iz koje ga perspektive čitamo, a svaka ima opravdanje, ovaj Bauerov roman ne doseže razinu ni uvjerljivost prethodnih knjiga. U njegovoj narativnoj organizaciji odveć je poznatoga i potrošnoga: ljubavna fabula tako duguje popularnim ljubićima, ustrajno pisanje ljubavnih pisama priziva tradiciju epistolarnog romana, a romantičarska nostalgija i spleen Byrona i Leopardija izravno pogađa duh našega vremena, a vidljive su i poveznice spram nekih Krležinih slika. Nažalost, nedovoljno prerađeni, ne postižu uvijek željeni učinak, pa je roman teži u pojedinim dionicama nego u cjelovitu dojmu. Dojmu nedorađenosti i površnosti pripomažu brojni sastojci Bauerova pripovjedačkoga diskursa u kojemu, ne i uvijek dosljedno motivirano, su/žive elementi niskoga i visokoga stila, slike i epizode gotovo prepisane iz medijske ponude, ali i pasaži o umjetnosti i njezinoj društvenoj ulozi karakterističniji za akademske razgovore nego za postmodernistički pripovjedački slog. U iskošenoj/parodističkoj/ironijskoj narativnoj dioptriji oni su nositelji poremećene slike svijeta i kulture u kojoj je sve moguće, pa otuda i podnaslov buffo.

Za razliku od prethodnih romana, u kojima je Bauerova imaginacija bila hranjena dokumentima koji su priječili njezin nekontrolirani razmah, u ovoj knjizi pisac je razigraniji, raspričaniji; ironičan je, sklon aluzijama, povodljiv za asocijacijama, a i bogata književna kultura došla je na svoje. I koliko se god to dokraja ne ogleda u unutarnoj temperaturi i koloritu štiva, u čestim izmjenama pripovjedačkih registara te uporabi različitih spisateljskih obrazaca, u parodiranju i persifliranju svega, pa i samoga sebe, lako je otkriti potencijal pisca kojega ni svojevrstan pad, a mislim da to ovaj roman jest, neće obeshrabriti.

Čini se, ovom knjigom Bauer je kanio dvoje: narugati se zbilji kojom vladaju kriteriji i zakoni poremećenih vrijednosti, a istodobno to izraziti reljefnošću svojih književnih iskustava. I dok mu je u prvome to i pošlo za perom, u drugome je ostao dužnikom; neprijeporno književno umijeće nije polučilo željeni učinak pa nam ostaje čekati novi naslov.

Ivan J. Bošković