Petica iz testa

Petica iz testa

Tomislav Zajec, Ulaz u Crnu kutiju, Znanje, Zagreb, 2001.

Nakon veoma uspješne premijere na domaćoj pjesničkoj sceni ili u prijevodu — dvije nagrađene zbirke poezije iz 1994. i 1996. godine, Tomislav Zajec odlučio je istražiti i druge literarne mogućnosti. Svoj je opus, tako, u tri godine, osim još jednom pjesničkom zbirkom, podebljao i dvama romanima te jednim izvedenim, odnosno trima napisanim dramskim tekstovima. Osim tog raznolikog repertoara književnih formi, uz Zajeca je vezana i još jedna zanimljiva činjenica — iako je po godinama i razdoblju stvaranja definitivno pripadnik tzv. fakovske generacije pisaca, njegovo se ime nije baš previše spominjalo u vezi s njihovim promocijama i aktivnostima, štoviše, sve je vrijeme ostao u svojevrsnoj medijskoj sjeni. Ipak njegovi su prvjenci dobro prihvaćeni i od kritičara i od publike. A nakon što je svojom drugom zbirkom, barem što se poezije tiče, uspio dokazati da definitivno nije pisac od jedne knjige, sada se taj fenomen može provjeriti i na području proze. Naime, ovih je dana objavljen Ulaz u Crnu kutiju — Zajecov roman broj dva.

Domaći reality show

Sobu za razbijanje iz 1998. kritičari su različito dočekali, no, uzevši u obzir da je riječ o prvom romanu, nitko je nije odveć napadao. Zapravo, i nije bilo realne podloge za stroge kritike. Možda mu se mogla zamjeriti tek pomalo nerealno postavljena glavna tema ovisnosti zagrebačke mladeži, blago pretjerivanje pri prikazu životnoga stila sitnijih kriminalaca iz redova narkomafije, ili, ipak, blaga neuvjerljivost nekih od likova te odveć očigledno i povremeno iritantno nabrajanje firmi, modnih marki ili određenih proizvoda u stilu Američkog psiha. No, i to je bilo sasvim dovoljno da se s malom skepsom dočeka najnoviji roman čija se radnja odvija u sličnom krugu financijski bezbrižnih dvadesetogodišnjaka. Okvir Ulaza u Crnu kutiju čini domaći reality show, čiji je protagonist Filip ujedno i pripovjedač ove priče. Zajedno s najužom obitelji, djevojkom Lucijom te grupicom bliskih prijatelja sastavljenom od najrazličitijih tipova — običnih brucoša, umjetnika, manekena i ovisnika, on pristaje svoju intimu na nekoliko mjeseci izložiti pogledima znatiželjnika. I dok snimateljska ekipa i fanovi kroz kamere promatraju Filipov život, on čitavu stvar čitateljima prenosi kroz vlastita zapažanja. U većem dijelu romana on je gotovo neutralan i sasvim pasivan promatrač ovih zbivanja koja se, u velikoj mjeri, tiču upravo njega i osoba do kojih bi mu trebalo biti najviše stalo. No, on ne čini gotovo ništa da bi te događaje promijenio i posve ravnodušno prihvaća i najradikalnije intervencije ekipe Crne kutije u svoj život. Glavna prekretnica i osnovna intriga romana vezana je uz sustav eliminacije protagonista. Kao i u ostalim projektima takva tipa, nakon određenog razdoblja fanovi svojim glasovima odlučuju o osobi i načinu njezina izbacivanja iz serijala. Ovoga puta to bi trebalo izgledati tako da Filip odabranu osobu navodno/naizgled ubije pred kamerama. Nedugo nakon prve takve intervencije počinje se javljati i dilema o tome što je stvarno, a što odglumljeno te postavlja pitanje kako uopće razlikovati granicu snimljene televizijske fikcije i životne realnosti.

Bez dijaloga

Ulaz u Crnu kutiju po temi je mogao biti sasvim neobavezan i zabavan, ali, s obzirom na pomalo pesimističan prvjenac, od Zajeca se tako nešto teško moglo očekivati. No, za razliku od Sobe za razbijanje, ovaj je roman oslobođen gotovo svih prethodno spomenutih zamjerki: nabrajanje je svedeno na poznata mjesta u Zagrebu te filmska i glazbena imena i posve je u funkciji romana, a likovi i tematika mnogo su realističniji. Kao uspješnije dijelove svakako treba izdvojiti i one male, neobavezne dijelove razgovora i komentara likova koji donose dozu humora i/ili ironije, a koji u domaćoj literaturi često završavaju u pretjerivanju ili sasvim bez poente. Iako na prvi pogled monoton, ovaj roman, i bez ijednog dijaloga, uspijeva ostvariti vrlo dinamičan ritam, a tek je prvih pedesetak stranica možda malo naporna mješavina najrazličitijih informacija u kojoj se čitatelju nije baš lako snaći bez početne upute o čemu je u romanu zapravo riječ. Međutim, uzevši u obzir objašnjenje, stvari brzo sjedaju na svoje mjesto i dobivaju smisao. Dodatni je izazov za čitatelja i namjerno pomiješana kronologija događaja, a snalaženje je tu ipak malo lakše budući da su poglavlja prigodno numerirana. No, i takvo naknadno dopunjavanje činjenica u ovom Zajecovu romanu tek je još jedna od njegovih prednosti. Na kraju možemo zaključiti da je na testu druge knjige Zajec odlično prošao. Dapače, sudeći prema dva izdanja Sobe za razbijanje — Ulaz u Crnu kutiju očekuju najmanje tri.

Jelena Gluhak