Pao s Istre!

Pao s Istre!

Sandro Gobo, Bez konzervansa, Nakladnik Mathias Flacius, Mala edicija, Labin, 2001.

Čuveni deridijanski lom klasičnoga subjekta nije poštedio ni poeziju, osobito onu s početka osamdesetih, kada označitelj postaje važniji od značenja, prenoseći igru smisla na jednu drugu razinu, čije su koordinate mnogo zamršenije. Niz pjesnika (vidjeti, primjerice, kultnu zbirku B. Maleša Tekst) upao je u taj eksperiment i okušao se istražujući nove, nepoznate smjerove postupka koji je u osnovi bio nadrealistički. Naravno da je nadrealizam bio umjetnički ekvivalent frojdizmu, kao što je čuveni decentrirani subjekt s početka osamdesetih bio pandan procvatu francuskoga poststrukturalizma, preciznije deridijanskom dekonstrukcionizmu. Iako sam se uvijek pitao: koji je to subjekt koji dekonstruira subjekt?

Decentrirani subjekt

Nešto malo prašine podigli su i stanoviti prijepori, nesuglasice estetsko-teorijske misli, iskrsli u našoj kritici sredinom devedesetih, kad je nekolicina mlađih autora dovela u pitanje decentrirani subjekt. I ja sam sudjelovao u toj polemici, smatrajući da je klasični subjekt primjereniji vremenu, odnosno da stvar uopće nije u formi nego u sadržaju.

No, stvari postaju nešto uzburkanije kada estetski prijepor prijeđe s nezanimljivih pjesničkih u zanimljive prozne vode. Upravo onda kada se pokrenuo estradno estetski kotač — već tamo na samom izmaku devedesetih, u mističnoj dvijetisućitoj godini. Raniji estetski napor, etabliravši se preko svake mjere, pretvorio se u ograničenje, da ne kažem dodatni antiintelektualni i antirefleksivni uteg. Odjednom, i tko zna otkuda, pojavljuju se nesretni neopuritanci, sa svojim proglasom. Taj proglas, pisan valjda za Engleze, preoznačava dotadašnju povijest proze i poezije u nas, iako je ona nastala ne znajući za njega.

Bernhardovski ludizam

Gdje je sad tu Sandro Gobo? Mladi istarski pjesnik, a ja bih ga nazvao ne samo pjesnikom nego i piscem, jer njegova najnovija zbirka ima osobine i proze, u nekom nevjerojatnom polusnovitom ludizmu nadilazi sve ove podjele. On je doslovno pao s Marsa, ili pao s Istre, kako to često biva. U nevjerojatnu lucidnu intervalu miješa sve već postojeće ladice i piše zbirku čudne lakoće, ali i zbrkanosti i shize. U njoj ima i decentriranog subjekta iz osamdesetih i tvrdog, ali samo fragmentarnog, subjekta devedesetih. Najviše ova zbirka baštini od bizarne zbirke Thomasa Bernharda Imitator glasova, čiji se prijevod pojavio potkraj devedesetih, premda nije toliko uglađena i genijalna. Ipak, Sandro Gobo miriše taj bernhardovski ludizam — živeći valjda u nekom svom nedodirljivom svijetu — miriše njegov nevjerojatni sintetizam i talent koji se ruga svim estetskim uopćavanjima i kanonima, a nadasve ideološkim i estetskim zabranama. Knjižica se teško čita, ali ipak opušta. Oni koji je uzmu u ruke, a to će uglavnom biti znalci, neće požaliti trud.

Sandro Gobo, poput kolege Vadanjela, živeći i pišući specifičnu vrstu istrijanskog ludila i spleena, s ovom malom knjižicom, ulazi kroz mala vrata na veliku scenu hrvatske književnosti — ako takva velika scena uopće postoji.

Rade Jarak