Palladijev Atlas

Učinkovita u prenošenju kompleksnih informacija, uz ravnotežu teksta i crteža, I Quattro Libri spretno je spojila refleksije autora o klasičnim spomenicima, Vitruviju i Albertiju s prikazom praktičnih rješenja u najefektnijoj arhitektonskoj publikaciji do tada

Malo je gradova što su tako sudbinski određeni jednom arhitektonskom osobnošću kao što je Andrea Palladio obilježio Vicenzu. Veliki je majstor renesanse najveći dio života proveo u gradu u čijem je povijesnom središtu i okolici podigao brojna remek-djela, zahvaljujući kojima je Vicenza 1994. uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Tisuće turista godišnje prolazi Palladijevim itinererima, kojima je ispresijecana vičentinska provincija, a u Palladijevu gradu djeluje i Međunarodni studijski centar za arhitekturu (CISA), koji je ovog ljeta organizirao već 43. po redu tečaj o njegovoj arhitekturi — Palladio i moderns.

Panoramski uvid

U vičentinskoj palači Barbarano da Porto u tijeku je izložba Andrea Palladio, Atlas arhitekture, čije je planirano trajanje s 30. rujna pomaknuto sve do 7. travnja sljedeće godine. Iako je o djelu velikoga arhitekta napisana opsežna biblioteka, recentnom se izložbom dvjesto i pedeset najnovijih fotografija velikog formata, drvenih modela iz sedamdesetih, originalnih publikacija i dokumenata te digitaliziranih živih slika prvi put na jednom mjestu prezentira cjelovit opus šezdeset šest izvedenih građevina u današnjem stanju. Panoramski uvid u Palladijevo stvaralaštvo, grupiran u četiri tematske cjeline: Vicenza, vile, Venecija i zaleđe, rezultat je opsežnih istraživanja CISA-e i regionalnog Instituta venecijanskih vila te dvogodišnjeg fotosessiona širom Veneta Pina Guidolotta, a publiciran je i kao zasebno monografsko izdanje.

Andrea di Pietro della Gondolla (1508-1580), poznatiji pod imenom Palladio, vjerojatno je najslavniji i najutjecajniji od svih arhitekata što su živjeli prije našeg vremena. Njegovo značenje potvrđuje činjenica da je po njegovu imenu skovan poseban idiom — paladijanizam, koji se odnosi na specifičan arhitektonski stil klasične koncepcije, proširen zapadnim svijetom u obliku nebrojenih vila, crkava i javnih građevina, karakterističnih simetričnih pročelja i apliciranih hramskih portika. Do kulminacije paladijanizma dolazi u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kada se, osobito u Engleskoj i poslije Americi, podižu brojne imitacije Palladijevih vila i palača čija je klasična estetika zasnovana na poetici reda — harmoničnom odnosu pojedinih dijelova međusobno i prema cjelini, što je baštinio od velikih prethodnika, Vitruvija, Albertija i Bramantea, te preformulirao u sukus renesansne arhitektonike. Nakon što je njegova slava jenjala tijekom 19. stoljeća i u doba modernističkog pokreta, radovi suvremenih teoretičara arhitekture, ponajprije Rudolfa Wittkowera i Colina Rowea, ponovno su afirmirali njegovu dvostruku reputaciju graditelja kuća i tekstova.

Za razliku od većine suvremenika, izvorno slikara ili kipara, rođenih ili školovanih u srednjoj Italiji, Palladio potječe iz sjeverne regije Veneto i izučio je za klesara. Rođen u Padovi, odrastao je u susjednoj Vicenzi, gdje u grofu Giangiorgiu Trissinu nalazi velikodušna pokrovitelja. Trissino presudno utječe na transformaciju zidara Andrea di Pietra u uglednog i kultiviranog arhitekta, za kojega smišlja profinjeno rimsko ime Palladio, te ga 1541. prvi put vodi u posjet Rimu. Studiranje starorimskih spomenika in situ pokazalo se katalizatorom nužnim za Palladijevu arhitektonsku zrelost. U četiri sljedeća desetljeća on će realizirati bogati opus crkava, palača, vila, javnih građevina i mostova u Veneciji i njezinu kopnenom zaleđu te u Vicenzi i okolici, poput crkve S. Giorgio Maggiore i Il Redentore u Veneciji, vile Capra, poznatije pod imenom Rotonda, palača Valmarana, Chiericati i Thiene te eksterijera znamenite Bazilike, sve u Vicenzi. Njegovo posljednje ostvarenje, Teatro Olimpico u Vicenzi, koje je nakon njegove smrti dovršio učenik Scamozzi, inventivna je reinkarnacija antičkoga kazališta sa čudesnom trajnom scenom sagrađenom u perspektivi.

Klasična ljepota

Palladio je najpoznatiji po svojim vilama klasične ljepote, kojima je formulirao novi odnos kuće i krajolika. Znamenita vila Rotonda idealni je model njegove arhitekture. Hijerarhijskim grupiranjem različitih veličina prostorija oko središnje dvorane nadsvođene kupolom, simetrijom svih fasada i elegantnim jonskim porticima na postamentu odaje uzvišenost bez pompe, a produženjem glavne osi u vrt i park ostvaruje jedinstvo arhitekture i prirode.

Ono po čemu se Palladio razlikuje od svojih suvremenika sadržano je u sistematizaciji i tipizaciji arhitektonskih pravila i elemenata, svojevrsnom lingvističko-gramatičkom karakteru građevine, što je naposljetku rezultiralo istinski racionalnom arhitekturom, zasnovanom ne samo na primjeni principa deriviranih iz prirode nego i strukturiranoj po uzoru na humanističku lingvistiku.

S obzirom da je djelovao lokalno, Palladijeva arhitektura ne bi, bez obzira na bezvremenski sklad i eleganciju, postigla takav globalni odjek da nije bilo knjige I Quattro Libri dell' Architettura, njegove arhitektonske oporuke. Tiskana u Veneciji 1570, ubrzo doživljava mnogobrojna reizdanja i prijevode na vodeće europske jezike, postavši jednim od najutjecajnijih arhitektonskih spisa u povijesti. Uočivši prednosti novoga medija, Palladio je ustoličio ideju oeuvre complete, kao i koncept jedinstvenog arhitektonskog sustava ilustrirana uniformno i jasno prezentiranim vlastitim projektima. Učinkovita u prenošenju kompleksnih informacija, uz ravnotežu teksta i crteža, I Quattro Libri spretno je spojila refleksije autora o klasičnim spomenicima, Vitruviju i Albertiju s prikazom praktičnih rješenja u najefektnijoj arhitektonskoj publikaciji do tada. Stoga je, pored građevina racionalne osnove i jasne gramatike, i iznimna uloga knjige, kao sredstva komunikacije, rezultirala Palladijevim golemim utjecajem na budući razvoj arhitekture.