Od Šehovića do Barrica

Od Šehovića do Barrica

Studeni je u Dubrovniku, što se tiče kazališta, prošao u znaku praizvedbe drame Feđe Šehovića Kad sunce zađe i premijere monodrame Novecento što ju je po tekstu talijanskog književnika Alessandra Barrica pripremio glumac Zoran Pokupec.

Posebno zanimanje izazvao je Šehovićev tekst, jer riječ je o autoru nekoliko pravih dubrovačkih kazališnih hitova, te o tekstu koji se bavi suvremenošću, radnja se naime događa sredinom devedesetih godina.

Oslanjanje na Vojnovića

I ovaj najnoviji Šehovićev tekst oslanja se na dubrovačku dramsku tradiciju, ponajprije svega na Vojnovića. No to nikako ne znači da autor ponavlja teme, da nije originalan, dapače baš taj odnos prema književnoj tradiciji nosi u ovom tekstu poseban dramaturški naboj. Šehovićeva drama ili, kako je autor određuje, (ne)vesela igra poigrava se sa stereotipnim situacijama karakterističnim za dubrovački mentalitet, ali uvijek locirajući stvaran, živ i prepoznatljiv aktualni problem. Tako se ovaj tekst bavi privatizacijom, sukobom staroga gosparskog i novoga poduzetničkog morala te ljudskim krhotinama koje tranzicijski valjak ostavlja za sobom.

Dio glumačkog ansambla bez napora ulazi u Šehovićeve karakteristično dubrovačke likove. Niko Kovač lik kapetana Joza gradi iznutra iz motiva i želja koje ga pokreću. Dobar posao napravila je i Nina Hladilo, koja tumači lik Jozove žene Karmele. Posebno je uvjerljivo, ali i duhovito izgradila brižan i zaštitnički odnos prema kćeri Lori, Glorije Šoletić, ali netrpeljiv prema njezinoj prijateljici Teri, Mirej Stanić, u kojoj joj prepoznaje konkurenciju. U tom odnosu prema Karmeli, ali nažalost i samo u njemu, korektno funkcioniraju i likovi Tere, Mirej Stanić te mladoga poduzetnika iz Njemačke Miomira, Hrvoja Sebastijana. Nažalost, ostaje dojam da glumačka ekipa osim Nika Kovača i Nine Hladilo nije uspjela izgraditi likove koji bi dramu — komediju na sceni zavrtjeli uvjerljivije i življe. Mlada i darovita redateljica Tea Gjergjizi pokušala je u predstavu unijeti lakoću i lepršavost, što je djelomično i uspjela, no to nije bilo dovoljno da na sceni oslobodi dramski, ali i komični naboj teksta. Iako ovdje nije riječ o najboljem Šehovićevu tekstu, on ipak daje pregršt u ovoj predstavi neiskorištenih ili tek naznakom prepoznatih mogućnosti.

Scenografija Vesne Rešić domišljato se koristi postojećim zidom u dubini pozornice velike scene Kazališta Marina Držića, ostvaruje prepoznatljivu atmosferu, a malom naznakom, oštećena kamena ograda taracet, nenametljivo, ali jasno ukazuje na vrijeme (ratno) neposredno prije zbivanja na sceni, koje to događanje ipak dobrim dijelom određuje. Možda je jedina zamjerka scenografskom rješenju malo prevelika scena, koju glumci stalno moraju svladavati kako ne bi došlo do zastoja.

Svidjela su nam se i rješenja kostima, također mlade kostimografkinje Martine Karle Franić, koja su vrlo dobro izašla na kraj s poteškoćama koje se redovito javljaju kada se na sceni trebaju odjenuti likovi iz grada i vremena u kojima se predstava događa.

Kad sunce zađe Feđe Šehovića u režiji Tee Gjergjizi predstava je koja sigurno neće postati hit, a vjerojatno je dio publike, kojemu pripada i autor ovih redaka, i razočarala. Ipak, lako prepoznatljivim situacijama i likovima aktualne svakidašnjice ona može privući pa i obradovati publiku.

Sloboda izbora

Prva premijera na maloj sceni Kazališta Marina Držića u Teatru Bursi u ovoj sezoni bila je monodrama Novecento što ju je u suradnji s Kazalištem Marina Držića pripremio glumac Zoran Pokupec (režija Zoran Pokupec, scenografija Marin Gozze, izbor glazbe Igor Savin).

Tekst talijanskoga književnika Alessandra Barrica obojen je snažnom lirskom notom, pitak je i čitak, nosi u sebi dijelove gotovo pustolovne priče, brojne duhovitosti, ali taj lepršav način postavlja i neka važna i teška pitanja biti suvremene ljudske egzistencije. To je priča o zanimljivoj ljudskoj sudbini, ali i o relativnosti mjere, prokletstvu slobode izbora i još mnogočemu. Sadržajem to je priča o velikom samoukom umjetniku glazbeniku koji se rodio na velikom prekooceanskom putničkom brodu i cijeloga života nije nogom kročio na kopno. Barricov tekst međutim, koliko god bio čudesan za čitanje vrlo je zahtjevan i složen za scensku interpretaciju. Njegova krhka dramaturgija naime krije se u najsuptilnijim nitima međusobnih ljudskih odnosa, koji se u tekstu nalaze tek u naznakama. Treba tu dramaturgiju najprije uopće vidjeti, a onda je razapeti po sceni oprezno poput paučine jer svaki grublji pokret, svaki glumački falš, takvu suptilnu strukturu može potpuno rastrgati.

Zoran je Pokupec ne samo čovjek koji sve to vidi i dobro zna nego i glumac kadar to znanje upregnuti u svoju interpretaciju. Umjetnik koji može bravurozno sviranje na glasoviru junaka monodrame Novecenta izraziti jednako tako bravuroznom glumom, kadar natjecati se s tekstom poput junaka njegove monodrame s notama i pobijediti. Izuzmemo li desetak minuta pomalo napeta uvoda (bila je premijera) sve je u toj interpretaciji Zorana Pokupeca vrhunski odmjereno i primjereno tekstu od dikcije do geste. Predstavi možda nedostaju neke manje redateljske intervencije, poneka scenska dosjetka, no u cjelini riječ o velikoj glumi za sjajan tekst. Predstava koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim.

Jovica Popović