Od Londona do Petrograda

Zagrebački glazbeni život u proteklom je dvotjednom razdoblju bio obilježen s nekoliko vrhunskih koncertnih nastupa pretežito gostujućih ansambala i solista. To samo potvrđuje višegodišnja iskustva, koja svjedoče o gostovanjima kao o najkvalitetnijim glazbenim sadržajima što se nude zagrebačkoj publici. Ostatak koncertnoga života grada, prepušten nastupima zagrebačkih orkestara, ansambala i solsita, vrlo se rijetko dosezima približava standardima spomenutih gostovanja. Te su iznimke obično vezane uz nastupe sastava i solista, gotovo bi se moglo reći rubnog djelovanja, na margini interesa naše službene kulturne politike te onih glazbenih institucija koje ih financijski nikako ili tek skromno podupiru.

Zagrebačko koncertno razdoblje između posljednjeg tjedna studenog i prvog tjedna tekućeg mjeseca pokazuje, s obzirom na kvalitetu održanih koncerata, da najviše domete zahvaljuje gostovanjima dvaju komornih ansambala: London Mozart Players s legendarnim flautistom Jamesom Galwayem u sklopu ciklusa Lisinski subotom i tjedan poslije Petrogradskih solista pod vodstvom violinista Mihaila Gantvarga u ciklusu Svijet glazbe. Kao domaći prinos perfekciji gostujućih glazbenika u Zagrebu je 27. studenog održana iznimna večer komornog muziciranja, posvećena desetoj obljetnici projekta Strings only!, koji je osmislio i još danas vodi Valter Dešpalj.

Strings only

Strings only!, kao projekt edukativne i festivalske komponente, izrastao je u deset godina postojanja u složenu glazbenu manifestaciju podjednako važnih segmenata majstorskih tečajeva i festivalskog sadržaja. Već tradicionalnim ciklusom Zvuci Zadra, koji zagrebačkoj publici želi predstaviti ponajbolje izvedbe mladih, darovitih polaznika majstorskih tečajeva u Zadru, i ove su godine predstavljeni najbolji rezultati u komornom muziciranju, i to na spomenutom nastupu u Hrvatskome glazbenom zavodu. Program je bio sastavljen od Kvarteta u e-molu Giuseppea Verdija i Okteta u Es-duru, op. 20, Felixa Mendelssohna-Bartholdyja. Verdijevo osamljeno ostvarenje s područja komorne glazbe na koncertu je izveo kvartet Porin, sastavljen od mladih glazbenika, sposobnih da svoj entuzijazam, energiju i još dosegnuto umijeće u skupnom muziciranju posvete izvedbi Verdijeva komornog remek-djela. Prepuna dvorana HGZ-a s velikim je oduševljenjem prihvatila njihovu interpretaciju i bila impresionirana temperamentnošću njihove svirke. Slijedio je Mendelssohnov Oktet u Es-duru, djelo bogate i zahtjevne fakture, izvođenje kojega traži visoki stupanj osobne izvođačke perfekcije svih članova ansambla, ali i vrlo odnjegovani Zusammenspiel, bez kojega finese Mendelssohnove partiture ne mogu doći do izražaja. Vrsnoća svih članova ansambla (a to su violinistice Latica Honda-Rosenberg, Melina Mandozzi, Mirjam Pustički i Laura Vadjon, violisti Petar Pustički i Hrvoje Philips, te violončelisti Branimir Pustički i Karmen Pečar), očitovala se u perfekciji izvođenja i očitovanju snažnoga protoka energije koji je njihovoj izvanrednoj interpretaciji dodao visoki sjaj zdravo odnjegovana komornog muziciranja. Svi članovi ansambla, posebno pak karizmatična Latica Honda-Rosenberg na prvom pultu, darovali su zagrebačkoj publici izvedbu za pamćeje, po kvaliteti ravnu svakom inozemnom gostovanju. A gostovanja su bila zaista prvorazredna, kako je pokazao nastup London Mozart Playersa u velikoj dvorani Lisinski!

James Galway

Program engleskih glazbenika uokviren mocartovski prozračnom Petom simfonijom Franza Schuberta i Mozartovim poetično-tragičnim remek-djelom, 40. simfonijom u g-molu K. V. 550, predstavio je i dvije koncertantne skladbe: Koncert za dvije flaute i orkestar u G-duru Domenica Cimarose, te divni Mozartov Koncert za flautu K. V. 314. U oba koncerta producirao se kao solist, dakako, James Galway, koji je ujedno i ravnao orkestrom, pruživši publici ležernim suverenim muziciranjem velikog virtuoza gotovo neočekivano iskustvo s flautom kao koncertantnim instrumentom. Galway svira toliko savršeno, s takvom tehničkom perfekcijom (trebalo je samo doživjeti nevjerojatnu lakoću njegovih non legatopasaža i rastvorbi), da se flauta u njegovim rukama doimlje poput magičnog instrumenta. Čini se da nema ničega što Galway na flauti ne može izvesti! On se transparentnošću i brzinom sviračke okretnosti igra poput čarobnjaka, što je jasno pokazao i dvjema verzijama stavka Badinerie iz Bachove Suite u h-molu (izveo ju je kao dodatak), a od kojih je jednu verziju svirao u normalnom, a drugu u dvostruko bržem tempu! Jamesu Galwayu u Cimarosinu dvostrukom koncertu pridružila se odlična flautistica Jeanne Galway, no šarm njegova osobnog jedinstvenog muziciranja ostao je bez konkurencije u prvom planu. London Mozart Players pokazali su se kao izvrstan komorni sastav, no ako ih Galway hoće učiniti sebi ravnima, morat će malo učvrstiti jedinu nestabilnu točku ansambla, a to su horni! Barem kako se čulo na ovom koncertu!

Petrogradski solisti

Nekoliko dana nakon čarolije Galwayeva nastupa, u dvorani Lisinski predstavili su se Petrogradski solisti. Od osnutka 1987. ansambl uživa reputaciju ne samo jednog od najboljih ruskih, nego i svjetskih komornih sastava. U to vrijeme vodeći petrogradski violinist Mihail Gantvarg prirodno se našao na čelu Petrogradskih solista kao umjetnički voditelj. Tijekom godina Gantvarg je izbrusio svoje svirače do čiste perfekcije jednog — u ideji tumačenja i savršenosti odnjegovanog muziciranja — prepoznatljivog stila zajedništva. Sve je u nastupu Petrogradskih solista fino oblikovano, kontrola kvalitete tona gotovo je apsolutna, svi sviraju kao jedan, fraziranje im je eleganto, a opći dojam njihova nastupa odaje upravo aristokratsku suzdržanost. Dakako, u tumačenju pasionantnog izričaja jednog talijanskog baroknog majstora kakav je Vivaldi (koji nije bio uvršten u službeni dio programa njihova zagrebačkoga koncerta, ali su ga, s dva stavka iz Godišnjih doba ipak predstavili zagrebačkoj publici), u tom, dakle, viđenju Vivalidijeve glazbe, Petrogradski solisti s Mihailom Gantvargom demonstrirali su nevjerojatan energetski naboj svog muziciranja, oplemenjen kristalnom transparentnošću cjelovito zvučne slike. Ta transparentnost zvuka jedna je od velikih odlika njihova stila muziciranja, koja je, bez obzira na karakter interpretacije usklađen s karakterom izvođene gazbe, podjednako bila prisutna u Mozartovoj Maloj noćnoj muzici, Bachovu Koncertu za violinu i orkestar u a-molu, DWV 1041, Rossinijevoj Sonati za gudače u G-duru, br. 1, Bartokovim Rumunjskim plesovima ili valceru iz Čajkovskijeve Serenade za gudače u C-duru. Cijeli taj program Petrogradski su solisti izveli apsolutnom perfektuiranošću muziciranja, u kojem se tek, kao iskaz prijeđene gornje granice čistog virtuoziteta, mogla naslutiti povremena sklonost malo prebrzim tempima. Koncert je, inače, oduševio prepunu dvoranu Lisinski, a neuobičajeno velik broj biseva nije se samo pokazao zahvalom za to oduševljenje nego i stanovitom kompenzacijom za malo prekratak službeni dio programa. U svakom slučaju, Petrogradski slisti osvojili su zagrebačku publiku, koja ih je zasigurno ispratila s nadom u ponovni susret.