O jednom dugom prijateljskom dijalogu

Kuzma je bio i ostat će moj sugovornik, trebat će mi još kao poticaj za ono što nisam dovršio

Kada imam prijatelja od šesnaeste godine, kada znam da smo zajedno prošli mladenaštvo, kada smo se mladenačkim žarom formirali u moralnom i kreativnom smislu, kada smo kao mladi mislili da upravo mi nosimo avangardu novoga doba i kad sve to ostaje tijekom života do danas, kada u nesmiljenom trenutku spoznam da smo ostali isti, da smo još zaljubljeni u svijet i njegovo građenje, tada dakle, nagli, šokantan nestanak sugovornika postaje osobna tragedija. Trebat će mi mnogo snage da je prevladam. Kuzma je bio i ostat će moj sugovornik, trebat će mi još kao poticaj za ono što nisam dovršio, jer znam da je smrt i novo rođenje, nastavak uvijek započetog.

Arhitektura i književnost

Šport je bio važan dio odgoja naše prve mladosti; poznanstva, prijateljstva, treninzi i natjecanja, biti prvi, ali i znati izgubiti kao novi poriv, a kao sprinteri međusobnu smo konkurenciju u istom klubu ubrzo anulirali; jedan na sto, drugi na dvjesto metara i zajedno u štafeti do pobjeda. Zajednički treninzi, ali i samostalno, nas dvojica. Šport nam je obojici pokazao vrijednosti borbe kolektiva i individualnog napora do rezultata. Onda fakultet i prva godina arhitekture, pa Kuzmin odlazak na drugi, njegov fakultet, a sve je ostalo isto. Krug se znanaca širio, zajednička društva i zajedničke studentske ludorije i ozbiljan rad. I tako dalje u životu.

Ljudi se životima isprepletu, pa tek poslije shvate koliko je međusobnih poticajnih i kreativnih utjecaja bilo. Sve počinje u mladenačkoj euforiji na atletskoj stazi, gdje se mora htjeti biti prvi, u studentskim danima, gdje se opet mora biti među prvima i poslije bez završetka, uza sve vitlanje vremena i naoko različitih putova u tobože različitim strukama koje nikada nismo priznali za meritorna djelitelja. Nastavlja se bez kraja, jer kraj nikada nismo mogli shvatiti. Ne shvaćam ga ni sada, ni onda kada nekoga nema. Ljudi umiru i ne prestaju živjeti, jer mi još živimo; a netko će poslije valjda i za nas tako reći. To je živa povijest. Arhitektura i književnost, obje su prostor stvaralačke misli koja je nedjeljiva i bez granica, razlika je tek u načinu i sredstvu interpretacije.

Tako smo mislili od mladenaštva i životom se u to do danas uvjeravali. Fascinira me u ovom trenutku, kada se toga moram prisjetiti, da smo kao sugovornici od početka slično mislili, slično anticipirali budućnost koju ostvarujemo i da smo u tome sebi ostali vjerni. Sve što smo radili na odvojenim putovima, ili zajedno razglabajući svijet, i danas mogu potpisati. A nakon akumulacije znanja, iskustva, a neskromno kažem i zamjetnih rezultata, veselim se da sam živio i da živim ovaj život s Kuzmom. Zato i mladost traje dok smo zaljubljeni i život i dok smo kadri oduševljavati se.

Nismo govorili kad nije trebalo

Odrasli u istom zagrebačkom građanskom miljeu, već u doba njegova propadanja, opterećeni vrijednostima roditelja i djedova, pa i nacionalne povijesti, nalazili smo se od školskih dana pred bezbroj pitanja za dugotrajan dijalog. Jednom započeti dijalog ostao je trajno aktualan, povezujući vremenom događanja i misli, dograđujući se sve do mudrosti.

Bili smo veliki kritičari, katkada možda i preoštri; rugali smo se svijetu, njegovoj prepotenciji, izmišljenim mistifikacijama, frustracijama, lažnim tabuima, misleći da će svijet postati bolji. Mi ga nismo mogli promijeniti, ali smo ga uvijek htjeli graditi. I gradili smo ga. Naša je ambicija bila jednostavna. Znali smo da nam je mnogo dano i da to moramo iskoristiti. Možda nam je i slabost bila da smo se uvijek osjećali suvereno, znajući što znamo i možemo; jer svijet je naš i mi na njega imamo pravo — uzimati i davati. I to smo činili.

Nismo se uozbiljili, na sreću, jer naša je neozbiljnost uvijek bila ozbiljna. A naše je osobno vrijeme trajalo i nije se dalo smesti. Sjajna sjećanja i zajednički događaji ostajali su kao zalog budućim događanjima. Bilo je vremena i životnih situacija kada se i dulje nismo vidjeli, ali smo se uvijek međusobno pratili do ponovnoga susreta, kad je vrijeme nestalo. Mnoge stvari, priznajem, prijateljski ostaju zatajne, za mnoge se nisam ni pitao, a znao sam za njih intuicijom. I on je znao da ja znam. Nismo govorili kada nije trebalo. Bilo je to prešutno razumijevanje kome nije potrebno objašnjenje.

»Vijenac« i arhitektura

A onda »Vijenac« prije tri godine. Kuzma je i na mene računao s arhitekturom, koja mu je uvijek bila bliska, posebno kao kompleksna tema cjelovite kulture. Pisao sam, pa sam i ja uveo mlađe kolege i zahvaljujući Kuzmi, poslije i cijelom uredništvu, »Vijenac« je postao prestižno mjesto arhitektonske teorije i kritike.

Nisam mogao pomisliti da ću u »Vijencu«, umjesto o arhitekturi, pisati o Kuzmi. No, nije moguće da je sve to prošlo. Sve je ostalo, ne kao uspomena, nego kao poriv novim vrijednostima života, koji je fantastično uporan u svom trajanju.

Tomislav Premerl