Nota životnoga dokumentarizma

Nota životnoga dokumentarizma

Putovati po okolici, družiti se i praviti fotografije krajolika bila je jedna od glavnih zadaća udruge. Valjda je to bio i razlog masovnog odaziva ili je ipak svemu najviše kriva vedrina skrivena u samom činu uzimanja i bilježenja slike. Radost snimanja i potom zajedničkog gledanja i danas je gotovo jednaka onim pionirskim vremenima

Devedeseta obljetnica osnutka Fotokluba Split obilježava se samozatajnim i tihim činom bez prevelike slavljeničke pompe i zvona; pretposljednjom izložbom u godini, prije one posljednje, što se već tradicionalno otvara točno u posljednjoj minuti Silvestrova. Izložba je otvoreno klupski, kakve se u nepravilnu ritmu održavaju još od 1952. godine. Zato devet desetljeća duga tradicija klupske djelatnosti narušena tek ratnim intermezzima pruža dostatno građe za pisano prisjećanje prošlosti i rezimiranje dosegnutih vrijednosti. Na početku recimo odmah kako fotoklubaška aktivnost ponekad doista može u temeljnim zadacima zazvučati amaterizmom, no nerijetko vrijedi mnogo više jer je mjesto okupljanja i rada što privlači i usmjerava kvalitetu mnogih.

Iste godine kad i Hajduk!

Fotografija se pojavila u Splitu svega dvadesetak godina u zaostatku za svijetom i dagerotipskim izumom, i ako zanemarimo slavno doba splitskih fotografa i profesionalnih atelijera najčešće vezanih uz slavnu adresu Palače Bajamonti, gdje su se na posljednjem, četvrtom, katu obvezno smještali najbolji gradski fotografi, počeci amaterskog udruživanja nešto su novijega datuma, ležernijih ambicija, te širim krugovima otvorene i atraktivne djelatnosti. Posljednje je neprijeporno i najstalnija odlika u klupskom radu, dok je samoj potrebi prvog udruživanja dobrim dijelom pridonijela zgodna pojava omanje box-kamere što se početkom 20. stoljeća počela prodavati i reklamirati po novinama sve više šireći popularnost svjetlopisnog izuma.

Od osnivačke skupštine mondenski nazvana Photokluba, održane u kinu Karaman, kamo su sve buduće fotoamatere pozvali tada ugledni profesori Realke Umberto Girometta i Juraj Božičević, prošlo je točno devedeset godina. U klubu su se uglavnom okupljali inženjeri, uspješni trgovci, liječnici i profesori, a cilj im isprva nije išao dalje od priproste i skromne želje da se kompliciranom spravom konačno nauče pravilno i služiti. Željeli su jednostavnu poduku, a ubrzo i nešto više od škljocanja aparatom i bilježenja slike svjetlom. Sličnim su se problemima bavili i voditelji toga kluba zaljubljenika, premda s nešto više ambicija i popriličnom količinom energije.

Modni diktat vremena

Gimnazijski profesor geometrije i jedan od suosnivača Juraj Božičević ostao je tako u povjesnici hrvatske fotografije upamćen kao autor prvoga domaćeg fotografskog priručnika. Izdao ga je u vlastitoj nakladi 1909. kao zasebnu zbirku savjeta pod naslovom Uputa u fotografiju, dok je naslovnicu u secesijskom slogu osmislio splitski slikar i crtač Anđeo Uvodić. Baviti se fotografijom bio je svojevrstan modni diktat vremena, stoga nimalo ne čudi što je već iste godine izdanje bilo potpuno rasprodano, te je knjižicu od dvjestotinjak stranica autor bio prisiljen još jednom otisnuti.

Putovati po okolici, družiti se i praviti fotografije krajolika bila je jedna od glavnih zadaća udruge. Valjda je to bio i razlog masovnog odaziva ili je ipak svemu najviše kriva vedrina skrivena u samom činu uzimanja i bilježenja slike. Radost snimanja i potom zajedničkog gledanja i danas je gotovo jednaka onim pionirskim vremenima. Barem na to upućuje velika posjećenost izložbi, kao što je prije nekoliko godina bio otvoreni natječaj za najbolju fotografiju snijega u Splitu ili nedavna izložba fotoreporterskih zapisa nastalih pri splitskom dočeku Gorana Ivaniševića kao pobjednika Wimbledona.

Početkom stoljeća uglavnom se grupno putovalo — do otoka brodom, do Sinja i Solina za procesija o Maloj i Velikoj Gospi, automobilima do Bugojna ili tek pješice laganim usponom od Fotokluba na Rivi do vrha Marjana. Družilo se, a nastali radovi potom su se izlagali u poznatoj papirnici vlasnika fotoklubaša Ante Milišića u Ilićevu prolazu preko puta kina Karaman ili su se dijapozitivi projicirali na platno staroga Karamanova kina prije predstave kao tihi uvod u film. Ponešto je snimaka objavljeno po časopisima, a rijetki sačuvani egzemplari kazuju kako je Umberto Girometta, primjerice, bio zaneseni planinar i fotograf špilja, Florio Katalinić majstor fotografija u tri boje i prije no što su se u istoj metodi usavršili splitski profesionalci, a Anđeo Katalinić ljubitelj aktualnih događaja i omiljenih gradskih okupljališta.

Nažalost, o tom ranom vremenu govore više podaci i sjećanja, no stvarne slike. Mnogi su se fotografski dokumenti izgubili; arhiv je Kluba netragom nestao u ratu, a brojne su snimke i sami vlasnici namjerno uklanjali. Jer, kako je jednom prigodom mlađi pripadnik stare obitelji Katalinić objasnio profesoru Dušku Kečkemetu, autoru još neobjavljene povjesnice splitske fotografije, »valjalo je reducirati fotografije i sve ono što je obitelj prikazivalo buržujima«.

Jaklić, Vučemilović, Garbin...

U poslijeratnom žaru kojim se promovirala tehnička kultura narodu ponovno je aktivirana djelatnost klubova. Rane pedesete Fotoklub je dočekao prepolovljena članstva — odvojen od prvih splitskih kinoamatera; njegovu je upravu vodio, i sam vrstan fotograf, Ante Jaklić; a klupske su se prostorije smjestile u sklop izložbenoga salona Galić u Marmontovoj ulici.

Bile su to godine procvata ako je suditi po radu, broju učlanjenih, stručnim predavanjima i nagradama koje su splitski autori osvajali izvan zemlje. Ante Jaklić bio je nagrađivan na međunarodnim izložbama, a među imenima što se po periodici češće spominju kao dobitnici nagrada i tvorci zapaženih djela svakako je i Nikola Vučemilović. Premda je počeo izlagati tek u tridesetoj godini, bio je prvi splitski autor s titulom majstora fotografije, te od 1962. i član FIAP-a, Međunarodnog društva fotografa umjetnika smještena u Parizu. Tu je i Ljubomir Garbin, dugogodišnji kroničar staroga Splita, koji se u društvu najboljih europskih fotografa našao na međunarodnoj izložbi u Edinburghu 1961, a šezdesetih godina priznanja dobiva i Petar Jović, fotoreporter »Slobodne Dalmacije« i snimatelj. Novinski članci spominju Pariški biennale 1962, održan u Međunarodnom centru za umjetničku fotografiju, gdje su posebno zapaženi skupno izloženi radovi upravo splitskih autora fotoklubaša — Nikole Vučemilovića, Ljubomira Garbina, Petra Jovića i Ivana Filipina.

Božić, Gattin, Vranković...

Jača aktivnost, poput one iz šezdesetih godina, ponovljena je osamdesetih. Uz djelovanje starije i srednje generacije, te neprestano pristizanje mlađih, koji će vrhunac postići devedesetih, cijelo je desetljeće proteklo u radu i izložbama. Stipe Božić donosi fotografije sa svojih putovanja u nepoznate i visinski ekskluzivne planinske krajeve, spomeničku baštinu promovira Nenad Gattin i Zvonimir Buljević, Pero Vranković još je opčinjen refleksima svjetla, a glasnije estetiziranje osjeća se u radovima praških studenata različitih generacija, Ante Verzottija, Čedomira Butine, Borana Hranjčevića.

I dok se, primjerice, Zadar može izvlačiti na tzv. zadarsku školu fotografije šezdesetih i braću Brkan, Zagreb na krug oko velikana Toše Dapca, splitski autori pomalo su razbacani individualci i teško im je pronaći zajedničku točku ili jači vremenski segment koji bi se u pamćenjima izdvojio i osvijetlio ostale. Splitski fotografi nisu imali tu sreću premda je niz pojedinaca i vrsnih fotografa prošlo Fotoklubom. Pojedini su se doduše tek nakratko zadržali, neki su mu se izdaleka vraćali, ali najviše je ostalo vjernih.

Doza dokumetarnoga

A kad se prelistava po arhiviranu blagu i leti po fotografskim žanrovima, zapaža se na sreću i čuđenje — nedostatak turističkih fotografija. Jer, iskreno govoreći, dalo bi se očekivalo bi se više impresija izmamljenih bljeskanjem lokalnog mora i sunca. Naprotiv, jače se osjeća fotožurnalizam i tradicija dokumentarne life-fotografije.

I premda se teško može izdvojiti jedna vremenska dionica ili stilsko zajedništvo u radnom pristupu, ipak početkom ratnih devedesetih godina primjetnom postaje skupina splitskih fotografa istodobno vezana uz Fotoklub i novinsku kuću »Slobodnu Dalmaciju«. Intimniji reporterski nerv na slikama Matka Biljka, Toma Dubravca i Bože Vukičevića privukao je pozornost na spomenute autore unutar poprilično guste hrvatske fotografske scene. No doza dokumentarnog osjeća se i na fotografskim snimcima ostalih pripadnika bliske generacije te potiče na razmišljanje — da li je riječ tek o svojevrsnom trendu ili ipak o upućenosti splitskih fotografskih zaljubljenika na novinarstvo, te njihovoj stalnijoj sklonosti noti životnog dokumentarizma.

Jasna Gluić