Njezino veličanstvo boja

Njezino veličanstvo boja

Različitost boje, njezin jarki intenzitet, rubljenje crnim linijama, brz i kratak potez... sve su to odlike koje (p)ostavljaju Tonija Franovića unutar korpusa našega slikarstva na vidljivo mjesto, kao i odlike prema kojima će i nadalje biti pozitivno prepoznatljiv

U četiri sobe Izložbenoga salona Izidor Kršnjavi u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, tijekom druge polovice studenog i nekoliko dana prosinca bilo je postavljeno dvadesetak recentnih slika Tonija Franovića, asistenta sa zagrebačke Likovne akademije. I ne samo to... Franović je neka djela upravo u tom prostoru dovršavao, smjestivši se u kut, ispred štafelaja i staklene slikarske palete, gdje se na podu po dijagonali sobe pružao kolut smeđeg, metar širokog, pak-papira. Cijelim se salonom, improviziranim atelijerom, širio miris boja i kemikalija, zvuk kista po platnu...

Tematika djela, interijeri, pejzaži i mrtva priroda, pokazuje Franovićevu otvorenost invenciji i interpretaciji. Široka paleta boja u njegovim djelima postaje istodobno simbolična i strukturalna, jarka, vesela ili melankolična. Jasan i prepoznatljiv izraz te brz i kratak potez izraziti su Franovićevi aduti. Gledajući ga u akciji kako se, gotovo u afektu, primiče i odmiče pet-šest koraka od platna, stječe se dojam gibanja, upravo poput kolorističkoga gibanja na njegovu platnu. Dinamika kolorita vezana je uz česte kolorističke kontraste, a način na koji tretira plohu gotovo je neoekspresionistički, baselicovski.

Franović svojim slikama izražava duboku, vlastitu impresiju, bilo sobe, bilo breze ili dunja. Na slici Mjesečina on stvara začudne motive noćnoga krajolika, nokturno snažne energije. Staru voćku obrubljuje crnim linijama, što često čini i na drugim djelima, dok u njezinu krošnju smješta žive boje. Isti motiv, pogled s terase, Franović u dva navrata istovjetno komponira, gdje se Na terasi I od Na terasi II razlikuje u uporabi izrazito jarke, fluorescentno crvene boje. Ograničavanje kompozicije crnim linijama, kao na vitrajima, u nekolicini Franovićevih radova postaje sastavni dio njegove slikarske osobnosti. Franović ne bježi ni od tankih naslaga boje ispod kojih proviruje temelj, grund, ali ni od debelih i masnih naslaga koje se pretvaraju u plitke reljefe.

Boje, bijela, spontanost

Svježinu boja u recentnim djelima, koja se u većini slučajeva dotiču jeseni i jesenskih ugođaja, Franović dopunjava intenzivnim i markantnim, šagalovskim potezima. Blagi sfumato koji nalazimo u Krošnji samo je izvanredno izvedeno zamućenje i nijansiranje plohe koja oživljava upravo zahvaljujući boji kao primarnoj Franovićevoj preokupaciji. Na slici Staro stablo Franović se koristi fasetama kao izražajnim momentom, dok nijanse bijele boje primjenjuje u Zimi.

Spontanost je također jedna od odlika Franovićeva slikarstva. Nekima će se stoga ova djela činiti prepuna korektura, koje su nedjeljiv dio procesa svačijega slikanja, pa tako i Franovićeva. On dopušta da su ti ispravci vidljivi te u nekim slučajevima na njima zasniva svoje motive. Nevidljivi koncept koji Franović gradi svojim djelima, u svojim temeljima, osim naglašena kolorita i siline poteza ima i nit vizualne taktilnosti. Koncept je to koji odskače od učmalosti naive ili slikarstva koje susrećemo po gradskim izlozima-galerijama ili kafićima.

Slojevita dramatika

Franović u Izlasku mjeseca i Na terasi te slici Jesen slika likove koji su teško raspoznatljivi, ali ipak njihov integralni dio. Opsjednutost prirodom, koju interpretira na vlastiti, prepoznatljiv način, osjeća se na svakom koraku. Kiša, zima, noć, stablo... Franović se vraća različitim intenzitetima boje ne bi li prirodu na slici usporedio s onom koja nas okružuje. Isto tako, vraća se brzini u potezu koja je djelomice usporediva s njegovim osobnim afinitetima i osobinama. To je vidljivo iz svakoga njegovoga djela koje je postavljeno na ovoj izložbi. Osim tih, nedvojbene su Franovićeve karakteristike kontrasnost i jaka, slojevita dramatika, kojoj se u procesu slikanja temeljito predaje.

Ovom je izložbom u salonu ŠPUD-a, koji uspješno vodi Dubravka Gruber, a u kojem se izložbe održavaju još od 1985. godine, Franović dakle pokazao radove koji asociraju na njega samog. Vratimo li se, kao svjedoci, na njegovo slikanje kao proces, njegova će nam staklena površina na kojoj miješa boje ostati isto tako izražajna kao i njegove slike. Različitost boje, njezin jarki intenzitet, rubljenje crnim linijama, brz i kratak potez... sve su to odlike koje (p)ostavljaju Tonija Franovića unutar korpusa našega slikarstva na vidljivo mjesto, kao i odlike prema kojima će i nadalje biti pozitivno prepoznatljiv.

Marko Kružić