Neugasla nada

Stijepo Mijović Kočan, Sred zavičajnih nebesa (stare i nove pjesme te pripovijesti u stihovima), ur. Luko Paljetak, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2001.

Stijepo Mijović Kočan konavoski je pjesnik, vrlo teška životnog iskustva i tragične obiteljske priče. U uvodnoj pjesmi ove zbirke koja nije — kako autor sam kaže — izbor iz djela, nego tematska zbirka; dakle, u uvodnoj pjesmi Konavoski vez Stijepo Mijović Kočan piše i pjeva o Konavlima kao o kraju divne prirode i teška života. Ali i tragičnu mjestu kroz koje su tutnjale različite vojske, kuda su prošle različite vjere i vlade.

U svom iznimno teškom životu Stijepo Mijović Kočan prošao je poput Joba najteže kušnje i uspio je izdržati sve udarce sudbine. Između ostalog, dvaput je doživio kliničku smrt. A vrlo je zanimljiv i znakovit događaj koji povezuje njegovu tešku prometnu nesreću sa stradanjem njegova prapradjeda. Naime, za vrijeme rusko-crnogorskog upada u Konavle 1806. agresori su pobili sve žive stanovnike u kući Kočana. Spasio se samo njegov prapradjed, dječak koji je, prema legendi, bio u ribolovu noć prije. Sklonio se u kući nekog Kaštelana iz Dobrote. Više od sto i pedeset godina kasnije, nakon teške prometne nesreće, prije nego što će pasti u kliničku smrt, Stijepo Mijović Kočan kaže medicinskoj sestri koja mu je ukazala pomoć: Javite u Zagreb, Kaštelanu... Ta bizarna pojedinost da vijest o svome stradanju prvo javi pjesniku Juri Kaštelanu, a ne svojoj obitelji, krije čuvenu igru označitelja. Naime, označitelj kaštelan povezuje obje priče i otkriva neugaslu nadu za životom teško ranjena pjesnika.

Također, Stijepo Mijović Kočan u ovoj zbirci, koja je svojevrstan, iako ne potpun, sažetak njegova rada, otkriva sebe kao prilično darovita pjesnika, koji je vrlo burno reagirao na različita pjesnička strujanja tijekom prošloga stoljeća. Između ovih korica možemo pronaći rani ekspresionizam Lorkina tipa, ili razlogaško pojmovno pjesnišvo — koje je ostavilo vrlo kvalitetan trag u njegovim stihovima — na primjer Darski ciklus. Također, u ovoj zbirci nalazimo i dijelove bliske Rogić-Nehajevu; na primjer Kupačica, to su već one pjesme izražene semantičke potke, ili drugim riječima, pjesme u kojima sadržaj igra važniju ulogu. Dolazimo tako i do pjesme Sreća, koje se ne bi postidio ni Cesare Pavese u svojim najboljim pjesničkim danima, pjesme koja je, po mome mišljenju, upravo antologijska.

Zatim nastupa korpus pjesama, iz nekoliko različitih zbirki, koje su formalno bliske senzibilitetu najmlađe generacije devedesetih, pjesme takozvane narativne osnove. U njima je važan motiv evokacija života u Konavlima, sjećanje na djetinjstvo i na pučke legende, opis nekadašnje pastorale. U tim pjesmama autor rabi vrlo sočan konavoski govor koji dobro poznajem. Općenito, Konavle i jesu glavni motiv knjige. Također, tu je i nekoliko pjesama ratne tematike, vrlo oštrih osvrta na posljednji rat i stradanje Konavala.

I za kraj dodao bih još nešto o jednoj autorovoj dilemi. On u popratnom tekstu piše da je imao stanovitih estetskih problema zbog toga jer nikada nije mogao pisati dovoljno ujednačeno, stilski dosljedno. Smatram da je to potpuno nepotrebno pitanje i da stilska dosljednost nikada nije stvar racionalne odluke. Uostalom, meni su njegove pjesme, sudeći prema ovome izboru, vrlo ujednačene, prilično blizu jedna drugoj i ne vidim u njima baš previše različitih osoba, različitih subjekata. Smatram da je i njegovo vrelo inspiracije samo njegovo i da je uvjerenje o konceptualnoj dosljednosti samo stvar odluke, prihvaćanja ili odbacivanja tog pitanja, dakle nešto poput zen-filozofije.

Rade Jarak