Neostvareni trokut

Legenda o vitezu, red. Brian Helgeland

Scenarist, producent i režiser Legende o vitezu, Brian Helgeland sineast je zanimljive filmografije. Oscarom je nagrađen kao suscenarist jednog od najistaknutijih filmova devedesetih, Hansonova L. A. povjerljivo, suscenaristički potpisao je i Costnerova Poštara te Beattyjeva Bulwortha, a redateljski je debitirao kritičarski oprečno primljenim Paybackom, remakeom kultnoga Boormanova Point Blanka. Za Legendu o vitezu (A Knights Tale, 2001) nadahnula ga je jedna od pripovijesti iz Chaucerovih Canterburyjskih priča, pri čemu je došao na ideju da samog Chaucera ubaci u film i podari mu atribute showmana našeg doba. Anakronistički model, ponajčešće konkretiziran povezivanjem srednjovjekovnih likova i miljea s popularnim pjesmama posljednje četvrtine 20. stoljeća, Helgeland je protegnuo na cijeli film, ali vrlo nedosljedno. Za razliku od Buzza Luhrmana u istodobno nastalom Moulin Rougeu, koji je pokazao ne samo iznimnu maštovitost nego i koncentraciju i dosljednost u anakronističkom kreiranju, Helgeland nije imao strpljivosti za sustavno iznalaženje uvjeta tvorbe anakronističkih situacija. Stoga u njegovu filmu supostavljanje raznovremenih elemenata malo jest — malo nije u igri, no onda kad jest uglavnom je vrlo učinkovito.

Drugi problem filma jest dramaturška neurednost. Primjerice lik Adhemara isprva je dat kao dostojanstven rival junaka Williama, da bi bez ikakva prijelaza bio pretvoren u podmukla negativca, što tim više bode oči jer Adhemar je Williama prvi put pošteno pobijedio i nije jasno zašto bi u nadmetanju s njim odjednom posegnuo za nečasnim sredstvima. Ili lik kovačice Kate, koji je naviješten kao drugi junakov erotski interes i treći dio očekivana ljubavnog trokuta, da bi poslije taj navještaj bio posve zaboravljen, erotski trokut iznevjeren, a film narativno i psihološki osiromašen. Završni pak obračun Williama i Adhemara nepotrebnim je pretjerivanjem doveden na rub podnošljivosti, jer čak i u ovako bajkovitoj priči pozicija iz koje junak stiže do pobjede (ozbiljno ranjen i toliko nemoćan da više ni koplje ne može držati u ruci niti trpjeti težinu oklopa na tijelu) doima se tek neozbiljnim dramatiziranjem.

Ipak, usprkos znatnim prigovorima, Legenda o vitezu pruža gledateljski užitak. Opći ton filma izrazito je topao, dizajn mjestimično iznimno nadahnut, glumci su redom jako dopadljivi (posebna je priča utjeloviteljica junakove ljubavi, Shannyn Sossamon, čije bi vizualne mijene zaslužile samostalan tekst), a neki prizori postižu visok emocionalni učinak, ponajprije povratak Williama i njegovih prijatelja u rodni London, sjajno praćen hitom Thin Lizzyja The Boys Are Back in Town, te ponovni susret Williama i njegova starog oca (potpriča o junaku i njegovu ocu školski je primjer narativno-dramaturški odlično zaokružene mikrocjeline). I zato je šteta što se Helgeland nije potrudio više i ostvario slojevitije ostvarenje, koje istodobno nimalo ne bi izgubilo na privlačnosti za široku publiku.

Damir Radić