Nabrijani heavy-metal

Ghosts of Mars, red. John Carpenter

Kad se raziđe magla, ostaju duhovi. Oni na Marsu izgledaju poput Komanča. Ili poput Romerovih zombija u odjeći Marilyna Mansona. Jer, za razliku od De Palmine svemirske opere i njezinih bestežinskih valcera, u Carpenterovu nabrijanom komadu svemirskog heavy-metala zrcali se neodoljivi šarm B-filma. Mrzite heavy-metal? Dakako, hard rock ikonografija u Carpenterovim je hororima svedena gotovo na razinu groteske (sjetimo se Alicea Coopera u Princu tame). Snažno pričvrstite sigurnosne pojaseve, jer Carpeneterova poštanska kočija, za razliku od Fordove, juri brzinom svjetlosti. Jer, Carpenter poštuje pravila vesterna. Kad priča o duhovima, razmišlja o Indijancima. Kad oslikava krajolike Marsa, promatra ih poput futurističkog OK-korala. A njegovi kanjoni evociraju mit granice. Carpenterov kolonizirani Mars nimalo se ne razlikuje od koloniziranoga Divljeg zapada. Šerifa i odmetnika zamjenjuje poručnica Natasha Henstridge i ozloglašeni tamnoputi pistoleros Ice T. Autor im je pridružio i sramežljivu Cleu Duvall, koja odvažnoj poručnici postaje ono što je nezreli Ricky Nelson u Rio Bravu bio Johnu Wayneu. Dakle, Dobro se združuje sa Zlim, ne bi li zajedno pobijedili Veće zlo. Divlja grupa protiv divlje horde. Svjetlost protiv tame. Organsko u sukobu s razornom moći anorganskoga, koje počinje opsjedati tijela uljeza, nakon što rudari oskvrnu ruševine njegove pradavne civilizacije. Carpenter pri tome lančano reciklira svoje prepoznatljive teme i stilske figure (šifra: Stvar, Vampiri), samo što će teokratsku tiraniju zamijeniti matrijarhatom. Inverzija je monumentalna i izvedena je u slavnoj tradiciji SF-alegorija.

Pisci razvikanih bestselera kazuju nam da su žene s Venere, a muškarci s Marsa. Carpenter pobija takave klišeje serijom perolakih i prokleto zabavnih flashbackova. Njegov je Mars planet odvažnih žena, a mužjaci su mlitavi i pomalo smiješni u svojoj samodostatnosti. U takvoj situaciji, njihovi odnosi više ne mogu biti ni ljubavni ni seksualni, nego isključivo prijateljski (onaj između poručnice i njezine cure simpatična je Carpenterova girlie-girlie inverzija tradicionalne buddy-buddy kemije, obavijena latentnom lesbo-koprenom). Ono što se u njihovu univerzumu percipira kao najbliži mogući erotski kontakt, svodi se tek na jedan šamar ili na sudaranje tijela u bliskim susretima borbene vrste. Sve ostalo u erotskoj domeni funkcionira kao proizvod halucinacija (ključni prizor u kojem duh opsjeda poručnicu, sniman kao silovanje). Ipak, najviše me u svemu tome fascinira Carpenterov iskreni žar kojim sjeda iza kamere, poput djeteta koji u prirodi uživa u svojoj najdražoj igrački. Za razliku od njegovih kolega kojima stoje na raspolaganju milijuni CGI dolara što ih šakom i kapom dijeli korporacijski Hollywood, a rezultati su traljavi, on napušta studio naoružan limenkom biorazgradive boje i vrećom talenta. Što se pak tiče Carpenterovih vampira, duhova i vladara tame, oni su tek noćna mora jedne te iste civilizacije, koja ne može opstati ako ne mutira od filma do filma.

Dragan Rubeša