Na početku bijaše — monolit!

Na početku bijaše — monolit!

Posijavši u nama zdvojnima svu silu pitanja, Kubrickov nas film sili da se prisjetimo poučne misli mudra Europljanina, onog iz davne Helade, koji kao da je — aludirajući na takva djela kao što je bio ep njegova suvremenika Homera — imao na umu i autora filma 2001: Odiseja u svemiru kada je zapisao: »Pjesnici izgovaraju velike i mudre stvari koje sami ne razumiju.«

Prije leta

Pitamo li se koliko je Kubrickov film iz 1968. 2001: Odiseja u svemiru korespondentan s duhom ove naše stvarne 2001, koja samo što nije stigla kraju, nećemo moći smjesta i nedvosmisleno reći da je umjetnička imaginacija (vizionara kakvi bijahu pisac Clark i režiser Kubrick) znanstvenički točno nacrtala kako će izgledati svijet u osvitu trećeg milenija; još prikovani na dobroj staroj Zemlji, mi smo tek u prilici zamišljati ono vrijrme kada će visokokomforni kozmički letovi na Mjesec — do kakve lunarne baze nalik onoj Claviusa na Mjesecu — biti posve rutinski i svakomu dostupni.

Odiseja je, hotimice ili ne — onim svojim uvodnim dijelom dojmljivo posvećenim čovjekovim precima od prije četiri milijuna godina, majmunima, koji su se u međusobnu nepopostljivu nadmetanju oko jednog izvora s pitkom vodom, učili i naučili tući i zatući neprijatelja — kudikamo korespondentniji s ovim našim realnim vremenom (no s naglašeno futurističkim tog istog našeg vremena iz njihove znanstveno-fantastične Odiseje).

Iz filma je još itekako vidljivo da se čovjekov um, očigledno oslobođen tradicionalno polarizirana svijeta (Rusi se doimlju pripitomljeno i posve pomireni sa svojom marginalnošću), okrenuo zagonetki svemira, osobito njegovim hedonističkim potencijalima; no, da je u središtu Kubrickova interesa ostala Zemlja s njezinim uvijek poduzetnim stanovnicima, a ne svemir s njegovim misterijima, glasovita bi elipsa Odiseje (kost prapotopne zvijeri hitnuta u visine pretvara se u visokosofisticirani svemirski brod na ležernom putu prema Mjesecu), svakako prepustila svoje mjesto kudikamo prizemnijoj temporalnoj kratici civilizacijski izrazito retrogradnog predznaka, primjerice iz spomenuta bi prijeporna prahistorijskog izvora pitke vode suknuo mrki stup kakve novovjekovne krvavo konfliktne naftne bušotine...

I premda je ingeniozni tandem Clark — Kubrick bio duboko uvjeren da će čovjek svakako dosegnuti površinu svog jedinog svemirskog satelita, što se uskoro i dogodilo, njih su dvojica ipak malčice preuranjeno pvojerovali da će znanost hitro postaviti sigurne ljestve do našega prvog susjeda, Mjeseca, ali i do najudaljenijih nebeskih tijela Sunčeva sustava.

Neke svemirske misije — ona Galileja iz 1995. godine na daleki Jupitar ili ova najnovija rakete Genesis okrenute prema Suncu, ali i tolike druge znane i neznane — još ne obećavaju senzacionalne pothvate od kojih bi običnom smrtniku zastao dah. Povodljiv čovjekov duh, kadšto spreman i na znanstvene nepodopštine kolosalnih razmjera, kao da je — s početka milenija — svoj pogled svrnuo k jednom drugom podjednako zagonetnom svemiru — onom strukture genetske mape čovjekova tijela; suprotno Kubrickovim pretpotavkama da će roboti opremljeni visokom umjetnom inteligencijom relativno brzo uspostaviti zlokobnu dominaciju nad ljudskom vrstom, upravo je — čini se — čovjek taj koji bi se — igrajući se Boga — možda mogao upustiti u neizvjesnu i potencijalno veoma opasnu pustolovinu genetskih multiplikacija (probranih?) primjeraka ljudske vrste!

Ne, ne i ne! Niti se Kubrick htio poigrati vašarskoga vrača koji iz (nebeskog) dlana čita predstojeći slijed događaja (2001. tek simbolički naviješta milenijsko vrijeme čovjekova okretaja prema svemiru kao neodgodivoj svojoj sudbini), a niti su ga zanimali isključivo trenutni čovjekovi znanstveni dosezi u vazda izazovnu odnosu spram nedokučiva beskraja.

Prvi let: Mjesec

Koja to temeljna pitanja — za ljudsku vrstu — Kubrick pokreće? Kakvu to budućnost zaziva, kako je vidi?

Zapljusnuta je, izlazi, taktovima najpoznatijeg valcera svih vremena — onim Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa; s pravom bi se, ne bez valjana razloga, moglo pomisliti da je u tom začudnom spoju uhu dobro znane i uvijek dopadljive glazbe (reda i raskoši građanskih balova) s ledeno lijepim i nepomućeno dojmljivim nebeskim prostranstvima načelo građanske dovršenosti i samodostatnosti odnijelo nadomoćnu pobjedu nad zahtjevnosti i bezkompromisnosti istraživačkih pothvata. Oku ugodni prizori stabilna plova luksuzne letjelice narutinskoj dionici Zemlja — Mjesec, kojima slapovi milih melodija daruju ranije nikada viđene prizore svemirske elegancije, sugeriraju da je zagoneti nebeski svod zapravo prepoznat tek kao dio već identificirana i trajno fiksirana svijeta koji uvijek teži afirmaciji načela udobne građanske harmonije.

Ruga li se to Kubrick pospanu čovjekovu duhu što se tako lagodno prepustio opčinjavajućem efektu dosegutih distanci? Itekako! Tročetvrtinski takt Straussove poletne skladbe, tako umirujuće prikladan i u savršenu dosluhu s pitomim svemirskim okružjem, kao da ipak ističe i znatne tegobe čovjekova tijela u bestežinskom prostoru unutrašnjosti letjelice; brodska konobarica, koja pokušava dostaviti hranu članova posade, mehanički tvrdo i nesigurno nabada unutrašnjošću komforne rakete — strogo u ritmu valcera — i na način paradno dresiranih cirkuskih konja koji su naučili plesati u ritmu taktova skladbi bečkoga majstora valcera.

Ali, kako da onu elipsu koja je bila elegantno ispustila četiri milijuna godina, relativizira ili čak dokida — čovjeku posve nerazumnjiva — čvrsta konstanta iz Odiseje što je bila pojava već u osvitu ljudske vrste; riječ je o tamnom monolitno strukturiranu paralelopipedu koji je iznebuha bio izrastao iz zemlje i odmah posijao silnu radoznalost i znatan strah upravo tamo i u onih koji su vodili plemenske ratove za prevlast nad izvorom pitke vode, nad teritorijima. Njegovu će prijeteću nazočnost kosmata majmunolika bića popratiti krikovima straha i čuđenja, da bi ga potom stala ispitivati, smiono doticati i da bi se naposljetku skutrili uza nj, da bi ga prisno obgrlili. Onako vjernički odano, sigurni u okrilju njegova zagonetna autoriteta.

Kubrick ga, i ne pomišljajući da nam razotkrije njegovo podrijetlo ili njegovu svrhu, monumentalizira donjim rakursima i zasljepljujućim bljescima sunca što se prosipaju preko njegova gornjeg brida — okrenuta k visinama, put beskraja. Mistiku predmeta pojačava sugestivna kakofonična zvučna masa — uznemirujućih ljudskih glasova i novozvučnih efekata — Ligetijeve skladbe koja navješćuje latentnu nazočnost provokativnih sila nekog višeg (ne)reda...

Tiho izrastanje monolita u diskretnog pozadinskog protagonista Odiseje nastavit će se i četiri milijuna godina poslije, kada će ga čovjek — u neizmijenjenu monolitnom stanju — otkriti zakopana desetak metara ispod Mjesečeve površine; znanstvenici su zbunjeni premda ne i uplašeni spoznajom da se njegova kemijska struktura opire svakoj ljudskom umu dostupnoj znanstvenoj idetifikaciji. Kubrick iznova izvrgava ruglu čovjekovu nespremnost da se doraslo ponese s bogomdanim izazovom koji mu se bio sam podastro; umjesto da promptno aktivira sve svoje znanstvenoistraživačke potencijale i svoju gnoseološku aparaturu, on će uložiti znatan trud da — prikrivši vijest o nazočnosti predmeta posve nepoznata podrijetla — infantilno zavara svoju javnost, neprijatelja, ali i one kojima će odrediti istržaivačku zadaću da utvrde gdje mu je domovina.

Kubrick je u svojim otvorenim pesimističko-sarkastičkim dijagnozama stanja duha civilizacije još određeniji kada nam podastire prve spontane reakcije onih s letjelice koji su stigli na Mjesec i tamo ugledali nepoznati predmet; ti bi, s tamnim kvadrom u pozadini, rado načinili kakav dojmljiv snimak za uspomenu! No, dok je monolit — taj tek naoko nijemi svjedok civilizacijskih mijena — majmunima dopustio da ga obrle, dotle će bahate novovjekovne predstavnike turističkog poimanja svijeta prodornim i neugodnim prosvjedom časom rastjerati. Autorova je sugestija više nego jasna; u onom mističnom strahopoštovanju prahistorijskih primata bilo je kudikamo više instinktivnog razumijevanja za konstantu svijeta, monolit, no u težnji čovjeka s početka trećeg milenija da posvoji taj svijet ležernošću tročetvrtinskog takta i trenutnim snimcima olake turističke kamere.

Drugi let: Jupiter

2001: Odiseja u svemiru temelji se na tri međusobno posve različita leta: prvi turistički na Mjesec odmijenit će onaj zahtjevniji koji će, nakon što su znanstvenici utvrdili da monolit emitira radiosignale u smjeru Jupitera, s pomoću rakete Istraživač 1 na kojoj su pet astronauta i robot visoke umjetne inteligencije HAL 9000, pokušati odškrinuti tajnu monolita.

Taj drugi čin Kubrickova filma — ostvarenja s pretenzijama filozofskog traktata o sudbini ljudske vrste — u prisnu je dosluhu s katekteristikama europskog umjetničkog filma iz šezdesetih; dokraja otuđeni ljudi posve lišeni emocija, tako svojstveni za djela modernistički, orijentirana autorskog filma, nastanjuju i posve robotiziranu Kubrickovu letjelicu koja mora obaviti važnu misiju; s jedne su strane trojica hiberiranih kozmonauta čija humana nazočnost za leta uopće nije potrebna i koji će biti prizvani k svijesti i obaviješteni o svrsi zadatka neposredno prije no što brod stigne na odredište, s druge dvojica budnih, ali robotski hladnih (David Bowman, Frank Pool) kozmonauta na čijim se licima nikada neće pojaviti ni trun osjećajnosti, ni zera smiješka, a s treće robot ekstremno visoke i sveobuhvatne umjetne inteligencije, kojemu nisu strane ljudske emocije i subverzivne namisli, te koji jedini zna zbog čega se ide na Jupiter.

Izokrenutost uloga na relaciji čovjek — robot eksplicite je definirana u prizoru rođendanske čestite koju kozmonautu Franku obitelj šalje posredovanjem videotrake; na karakteristične posve isprazne svečarske banalnosti lišene neposrednijih i uvjerljivijih dokaza iskrene obiteljske radosti Frank odgovara apsolutnom nezainteresiranošću, kao da mu se bezrazložno obraćaju i gnjave ga neki strani, njemu nepoznati ljudi; zahvalivši pak uviđavnom Halu na čestitke, od robota će zaiskati i ocjenu crteža što ih je bio načinio.

Je li se to čovjek poželio brže-bolje uvaliti u komforno naručje tehnoloških dostignuća ili se neko od tih dostignuća, kakav je spomenuti HAL 9000, drznuo oćutjeti slast i moć apsolutne autonomnosti — tko bi to mogao znati — tek izlazi da je novopromovirani svemogući i u letjelici sveprisutni tehno Mefisto s pravom uspio izmaknuti kontroli onih koji kao da su izgubili sve ljudske i civilizacijske vrline stjecane tisućljećima. Na ovom mjestu Kubrick europski filmski modernizam odmjenjuje američkim (narativnim) iskušavanjima junakovih moći da se uspješno odupre sili koja je hladnokrvo likvidirala četvoricu kozmonauta i odlučila obustaviti misiju na Jupiter. Izvanredno dramatičan dvoboj čovjeka Davida sa strojem HAL-om — negdje u dubini Sunčeva sustava — mora odgovoriti na temeljeno pitanje Odiseje: je li ljudsko biće sposobno staviti pod nadzor alatku koja mu se otela i prijeti da ga uništi?

Dakako, čin mehaničkog iskapčanja HAL-ovih najviših intelektualnih funkcija — čemu se David naposljetku morao uteći — ne bi se mogao nazvati osobito časnim, ali će Davidu ta dragocjena pobjeda omogućiti da se napokon izravno suoči s fenomenom monolita koji, čini se, uporno pokušava nešto poručiti ljudskoj vrsti.

Samotni David Bowman u svemiru — zar to nije ključni trenutak odiseje čovjeka što je odlučio posve sam privesti kraju misiju na Jupiteru? Da li baš posve sam? Tamo u visinama dalekog planeta susreće levitacijski zaigranu tamnu i neumoljivo zagonetnu tamnu ploču — po načelu sad me vidiš sad me ne vidiš — koja nas sili da se napokon izravno upitamo: monolit — što je to?

Da li tek neka vrst svemirskog repetitora umnožena u bezbroj istovjetnih primjeraka, korepetitora što ih je neka nepoznata sila rasula diljem beskraja da bi mogla nadzirati taj beskraj i genezu oblika na njemu? Možda tek izazovna igra za visokospekulativne umove s vazda zavodljivom temom vremena i bitka? Ili pak objava (ukazanje) božanskoga, čija se trascendentna svojstva — monolitno — materjaliziraju u pravilnim razmacima, uvijek kada je njegova ambiciozna tvorevina na Zemlji, čovjek, na kakvu prijepornom evolucijskom raskrižju...

Treći let: Izvan beskraja

U slijedu kušnji Davidovih stigla je i ona — vremenskog lijevka; gurnut u njega (voljom monolita?) ili usisan njegovom golemom moći (tom vazda zazivanom četvrtom dimenzijom svijeta), njegovo će mu plovilo, nošeno brzinom vremena sama, priuštiti istodobno i strahotnu i divnu kanonadu žestokih svjetlosnih fenomena; na njegov će se očni živac, sada i sam podložan kolorističkim mijenama, silovito rušiti snopovi nestvarnih prizora — sačinjeni od neke krhke i snolike, da li vremenske, supstancije.

Oslobađa li se to predstavnik ljudske vrste zemaljskih grijeha? Prolazi li to David kroz kakvo čistilište u ime te vrste? Hita li junak svemira iskupljujućoj katarzi. Napokon, jesu li mu se zauvijek srušile tradicionalne predodžbe o temeljnim načelima svijeta?

Za let si dušo stvorena

Na početku bijaše monolit; monolit je i na kraju — ustobočen ispred ostarjela junaka na samrtnoj postelji!

David je posljednjim snagama uperio ruku u njega. Pitamo se: Je li ga spoznao? Optužuje li ga? Ili bi ga — poput davnih predaka — htio tek taknuti? Tko bi to znao!

U kontraplanu, iz pozicije monolitova subjektivnog pogleda, vidimo Davida preobražena u začudno biće anđeoskog djeteta.

No, ta Davidova transsupstancijacija, koju — kao na početku filma — gromoglasno himnički slavi skladba Tako je govorio Zaratustra Richarda Strussa, ne mora nužno značiti da zahirjela civilizacija može — sada s kudikamo viših startnih pozicija — krenuti ispočetka; rečeni anđelak zarobljen poput embrija u placentu (svemir mu je majčino tijelo) bulji s visina u Zemlju, a onda okreće pogled prema nama...

Mi smo ti koji se s pravom pitamo neće li to okato biće nalik punoglavcu zauvijek ostati tamo u visinama — ukleto zatočeno u vremenu i lagano lelujano eonima...

Posijavši u nama zdvojnima svu silu pitanja, Kubrickov nas film sili da se prisjetimo poučne misli mudra Europljanina, onog iz davne Helade, koji kao da je — aludirajući na takva djela kao što je bio ep njegova suvremenika Homera — imao na umu i autora filma 2001: Odiseja u svemiru kada je zapisao: »Pjesnici izgovaraju velike i mudre stvari koje sami ne razumiju.«

Ni mi ih baš uvijek ne razumijemo do kraja. To, dakako, može biti loše za nas, ali ne nužno i za djelo. Naprotiv.

Petar Krelja